Kršćani su se u nekim povijesnim razdobljima međusobno sukobljavali i razilazili i te su podjele i predrasude i danas uočljive. Godine 1980., u Münchenu, na završetku posjeta Njemačkoj, Ivan Pavao II. je izjavio: »Imam snažnu nadu da je jedinstvo kršćana, po moći Duha istine i ljubavi, već na domaku. Znamo koliko je dugo trajalo vrijeme podjele i raskola. Koliko će dugo trajati put k jedinstvu, još je neizvjesno. Jedno je, ipak, sigurno: tim putem moramo ustrajno koračati, ići dalje i ne zaustavljati se!«. Knjiga »Posvećeno zajedništvo« oca Andrzeja A. Napiórkowskog doprinosi razmišljanju o tajni bolnih podjela koje postoje među kršćanima.
    Andrzej A. Napiórkowski (1962.), dr. hab. teologije, mr. lic. filozofije, časni je otac pavlinskog reda, upravitelj Katedre za ekleziologiju na teološkom odjelu Papinske teološke akademije u Krakovu. Autor je brojnih knjiga, znanstvenih i znanstveno-popularnih članaka, član je Poljskog teološkog društva, a aktivan je u crkvenim pokretima posaborske obnove. Vitez je Reda Jasnogorske Bogorodice. Knjigu »Posvećeno zajedništvo« objavio je Izdavački odjel Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, a tekst je s poljskoga prevela Kristina Stojek Perčić.
    Knjiga »Posvećeno zajedništvo« komentar je II. vatikanskog sabora kada se Crkva zauzela za ekumenski hod. Dekret o ekumenizmu »Unitatis redintegratio« prihvaćen je 21. studenog 1964. godine sa skoro stopostotnim suglasjem saborskih otaca. Katolička je crkva tada ušla u novo teološko i crkveno razdoblje. »Ova izričita odluka II. vatikanskog sabora, da se službeno založi za sve šire ekumensko djelovanje i ne konstruira uz to nikakav vlastiti katolički ekumenizam, širom je otvorila vrata Crkve kršćanima ne-katolicima koji su dotad uzalud kucali na njih već više desetljeća«, piše među ostalim otac Napiórkowski o ekumenskom angažiranju Katoličke crkve, dok u poglavlju o ekliziološkim posljedicama ekumenskog preokreta II. vatikanskog sabora otac Napiórkowski piše kako se kontinuirano i potpuno elementi crkvenosti nalaze u Katoličkoj crkvi i djelomično u drugim zajednicama, ali crkvenost (eklezijalnost) ovih zajednica ipak je u takvom stupnju soteriološka (spasenjska) da otvara mogućnost spasenja za svoje članove. Otac Napiórkowski piše kako svi kršteni, kao jedno mistično Tijelo Kristovo, imaju obvezu angažirati sve svoje snage radi izgradnje izgubljenoga, vidljivoga jedinstva Crkve, i pri tome ističe kako se unutarnje jedinstvo, ono najdublje, jedinstvo Pracrkve, koje je odraz Trojedinoga Boga, nikada ne može izgubiti. Ova knjiga među brojnim poglavljima sadrži i ona o »Normama kršćanskog dijaloga i suradnje«, »Znacima ekumenske nade«, »Molitvenim osminama za jedinstvo kršćana«, »Crkvi u otajstvu jedinstva«, kao i završna poglavlja »Prema novom razumijevanju Petrove službe«, »Jedna Crkva u mnogim Crkvama« i »Duh sveti – prvi i jedini tvorac zajedništva«.
    »Duh djelujući u Crkvi i u svijetu, pomaže svim ljudima – svoj djeci jedinog Oca, od kojega on sam potiče i čiji je duh – u njihovom povijesnom razvoju do jedinstva spasenja, u njihovoj socijalizaciji, udruživanju i dijalogu«, piše otac Napiórkowski na koncu svoje knjige »Posvećeno zajedništvo«.