Započela je još jedna korizma. Ušli smo u nju s mnoštvom odluka i želja da je obilježimo različitim vrstama pokora. No, kao što ljudi Božić proslave, a ne povežu ga mnogo s Isusovim rođenjem, tako često korizmu ne povežu s Isusovom mukom. Zato nam Crkva nudi pobožnost Križnog puta, zato nas liturgija podsjeća na ono na što trebamo staviti naglasak, a to je otajstvo našeg spasenja, koje se spremamo proslaviti slavljem Uskrsa.
Kakvu pokoru Bog želi?
Korizma je počela na Pepelnicu. Obredom pepeljenja upozoreni smo na ono o čemu moramo razmišljati, ne samo tijekom korizme, nego tijekom cijelog našeg kršćanskog hoda ovim svijetom. Dok svećenik posipa pepeo po glavi vjernika, govori: »Sjeti se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti« ili »Obrati se i vjeruj Evanđelju«. Tako nas već početak korizme snažno podsjeća da čovjek, kako bi ostvario svoj vječni život za kojeg je stvoren, treba Božju blizinu. A ovo vrijeme, u koje smo zakoračili obredom pepeljenja, je upravo vrijeme koje treba iskoristiti za povratak Bogu.
Obraćenje i pokora dva su naglaska korizme, jer su to dva načina na koja se čovjek vraća u Božju blizinu. Naše pokore često nisu motivirane ispravnim razlozima, te tako postaju banalne i beskorisne. Ljudi se odriču cigara, jer im svakako smetaju i žele ih ostaviti, odriču se određenih vrsta hrane iz zdravstvenih razloga ili jer žele smršaviti. Pa koji je smisao pokore ako nije povezana s Bogom? Post uvijek ide uz molitvu, jer je u suprotnom tek obična dijeta. Svako naše odricanje je mrtvljenje svoga ja, onoga što je u meni, a što trebam pobijediti, jer me od Boga udaljava. Pokora nas treba povezati jače s Bogom, a ne polučiti tek neku korist za naše tijelo ili nas pak učiniti nervoznima i frustriranima, jer nam je preteška. Odricanja iz ljubavi i zahvalnosti prema Bogu, praćena molitvom i pobožnošću neće nam biti preteška niti ćemo zbog njih biti loše raspoloženi. To je pokora koju Bog s radošću prima, jer mu je s ljubavlju darujemo. Pokora usmjerena na sebe samog, kakva je pokora, kome je ona mila? Nama je preteška i zamorna, a pred Bogom je nevrijedna, jer s njim nije ni povezana.
Ljubav nas mijenja
Pokora ide uz obraćenje, a znamo svi što znači obratiti se. Ona nam treba biti poticaj u izgrađivanju svog odnosa s Bogom, koji utječe i na međuljudske odnose. Jer, onaj tko je u Božjoj blizini ne može drukčije, nego ljubav koju je od Boga primio širiti u svojim međuljudskim odnosima. Božja blizina mijenja čovjeka, čini ga boljim, čini ga onakvim kakvog ga Bog želi. A kad čovjek postane takav, onda je obraćen. Zato je ljudima dok žive ovozemaljski život obraćenje stalno potrebno. Lutaju, padaju, kušnje ih svladavaju, te se stalno iznova moraju vraćati k Bogu raskajana srca, sa željom da započnu ispočetka svoj put obraćenja.
Ljubav sve pobjeđuje i sve čini lakšim. Krist je iz ljubavi prema nama prigrlio križ da bi nam uskrsnućem zavrijedio spasenje. Mi iz ljubavi prema njemu grlimo naše žrtve i križeve, zahvalni za sve što je za nas učinio. Jer ga ljubimo, želimo mu biti bliži, zato nam nije teško mijenjati se, odbacivati svoje loše navike, svoje grješne sklonosti i mijenjati se u pravog Kristovog nasljedovatelja. Zato u središte svojih korizmenih odluka stavimo Krista, onog koji je mučen i umro na križu, a čije se uskrsnuće spremamo proslaviti. Tada će one biti po Božjoj volji, a mi ćemo se dobro pripraviti za najveći kršćanski blagdan.
