Ako se godina po početku poznaje, kao što neki kažu da se dan po jutru poznaje, onda bi ova godina mogla biti nježna, umirujuća i odlična za putovanja. Već trećeg dana ove godine odlučili smo se spakirati i uhvatiti barem jedan dan na snijegu. Željna sam pravog snijega, dubokih bijelih prostranstava, rumenih obraza od hladnoće. I kao i obično, kada znam što mi treba, to i dobijem.
Tri dana Zlatara
Moram priznati da je sjajno kad ti se poslože takve okolnosti i u životu se pojave ljudi čije su obiteljske kuće i obitelji na planini, pa za njihov Božić gostuješ kod njih. A da užitak njihovog nesebičnog gostoprimstva bude još bolji, sve to dobiješ upakirano u bijelom pokrivaču. Za Novu Varoš sam do prije koju godinu samo čula, a sada već treći put otkrivam njezine ljepote.
Dosadašnji posjeti dali su mi poglede na meandre Uvca, šetnje ispod leta bjeloglavih supova i lov na gljive, a sada je došlo vrijeme da ovom bajkovitom kraju damo i anđela na snijegu.
Da biste stigli do Nove Varoši i Zlatara morate proći Zlatibor. Nevjerojatno je kakva je gužva tamo, vidljivo je to i oku onoga tko samo prolazi magistralom. No, nije gužva ono što mi je zapelo za oko, nego crna goveda. Zamislite koliko su ona mogla biti crna kada je sve oko njih bilo bijelo. To je neka novost za Zlatibor, koliko sam ja upoznata, i mislim da su ovakvi prizori česti uz magistralu već dvije godine, koliko se sjećam i koliko sam čula. Neću se zadržavati na ovome jer su svi moji podaci zasnovani na rekla-kazala izvorima i zapravo nisu bitni za priču. Bitno je da mi je to bilo najzanimljivije kada su u pitanju prizori sa Zlatibora.
Još jedna zanimljivost za ljubitelje velikih snježnih površina je naše neiskustvo u vožnji automobila pod takvim okolnostima. Zaključili smo da nam ovakvih dana definitivno fali, ali nije bio nimalo naivan pothvat. Na sreću, svi izazovi su završili dobro.
Kako nismo imali neki veći automobil kojim bismo mogli voziti po nepristupačnijim terenima, odlučili smo se za lakše dostupne destinacije. Napravili smo cjelodnevnu šetnju i obišli najvažnije snježne točke Zlatara. Šetnja kroz zavijanu šumu, između smrča i jela, definitivno mi je bila omiljena. Izlasci na vidikovce koji su nam omogućili poglede na beskrajna bijela prostranstva bili su fantastični. A posebno su mi godile igre na snijegu s prijateljima i njihovom djecom te pravljenje Snješka Bijelića. Želim uvijek imati djecu uz sebe kada sam na snijegu, podsjećaju te na zimske radosti, i to je važno da ne zaboravimo.
Zlatar je predivan kada je zavijan, jednako kao i kada nije, ali meni je bila prijeko potrebna doza snijega. Zima u Vojvodini postala je vrlo blaga i ne sjećam se kada je bilo puno snijega koji je trajao barem tjedan dana. To pogoduje našim računima za grijanje, ali dijete u meni je željno igre na snijegu, pa sam zahvalna na ovom kratkom, ali vrlo slatkom bijegu u snijeg.
Sanjkama u avanturu
A kada smo kod bijega u snijeg, moram podijeliti zanimljivu destinaciju u obližnjoj Italiji, koja je odlična za zimske aktivnosti. Možda će netko biti u prilici obići. Riječ je o Rosskopf, Monte Cavallo i najdužoj stazi za sanjkanje u Italiji. Ova staza duga je 10 kilometara i ima pad od 910 metara, što pruža nevjerojatno adrenalinsko iskustvo. Sam spust može trajati i do sat vremena, uz pauzu za kuhano vino i čaj na pola puta, kako biste predahnuli od adrenalina. Staza je komercijalna, pa je potrebno platiti ulaznicu, kao i najam sanjki ako ne ponesete svoje. Za ovu avanturu nisu potrebne nikakve posebne sanjke, tako da svatko može ponijeti svoje. Također, svatko upravlja sanjkama samostalno, a koči se, kako drugačije, nego nogama. Uz krpljanje na Jahorini, ovo mi zvuči kao dovoljno zabavna snježna avantura za nas koji ne možemo skijati zbog ozlijeđenih koljena.
Uz inspirativne ideje za zabavu na snijegu i snježne pozdrave sa Zlatara, želim nam svima divan početak jedne predivne i zdrave godine.
Gorana Koporan
