Prema sjećanju starijih Gibarčana, Gibarac je oduvijek bio leglo dobrih nogometaša. Knjigu o Gibarcu i gibaračkom nogometu svojevremeno je napisao Živan Vidaković. Dao je dosta prostora u svojoj knjizi o tadašnjem NK-u Borac, kojeg je nazvao ponosom sela, budući da su nogometaši gibaračkog nogometnog kluba često bodovno dobro stajali u Srijemskoj ligi.
Od krpenjače do kožne lopte
Fotografija gibaračkih nogometaša potječe iz ranih 60-ih godina prošloga stoljeća. Prema sjećanju Martina Radanovića Kristanca, majstor opančar Martin Čolić donio je prvu kožnu loptu u Gibarac 1928. godine. Trčali su momci iz Gibarca i ranije za loptom krpenjačom ili lastikom ali prva, prava kožna lopta, stigla je te godine. Martin Radanović Kristanac bio je sastavni dio gibaračkog nogometa.
»Kažu da je već za kirbaj te 1928. godine odigrana i prva utakmica. U Gibarac su 16. svibnja za kirbaj, na blagdan sv. Ivana Nepomuka, došli šegrti i majstori iz Šida. Nismo imali svoj klub, jer tada su u Šidu bili nogometni klubovi Željezničar i Radnički. Na poziv majstora Čolića došli su Šiđani uveličati kirbaj. Gibarčani su prvu utakmicu van svog sela igrali u Đeletovcima, 1930. godine«, sjeća se Radanović.
Kako kaže, prije rata postojalo je igralište na Ledini, prvo u Malom Šidu, odmah čim se pređe štreka, a par godina poslije i na Vidakovom bunaru sve do obnove kluba, nakon rata.
»Prvi postav 30-ih godina prošloga stoljeća činili su: Ilija Hajduković na golu, Martin Bas i Stipa Kovačić bekovski par, u half liniji Šima Vidaković, Andrija Žebić i Johan Jurišić. Navalnu petorku činili su Ivan Milaščević i njegov brat Josa, Tonika Jurišić, Martin Čolić i Slavko Tupec. Igrali su i Iva Nikolić, Pava Martinović, Pišta i ja. Mislim da je klub u to vrijeme nosio ime Gibarac, dok je HSS predlagao da klub nosi ime Sloga ili Seljačka sloga jer je i kulturno-umjetničko društvo u selu nosilo naziv Ogranak seljačka sloga. Predsjednik HSS-a u Gibarcu tada je bio Marko Nikolić Ivićev. Klub je pod imenom Borac obnovljen nakon Drugog svjetskog rata, 1948. godine«, navodi on.
Napredovanja u karijeri
Godine 1949. godine zvanično je registriran nogometni klub. Sustav natjecanja počeo je u jesen 1949.-1950. godine, a već 1955. gibarački Borac bio je najbolji u općinskoj ligi. Ušli su u Srijemsku ligu. U Gibarcu su gostovale jake ekipe: Željezničar iz Inđije, Fruška gora iz Rume, Radnički i Mitros iz Srijemske Mitrovice, Dunav iz Starih Banovaca, Sremac iz Vojke, LSK iz Laćarka, Zrinski iz Nikinaca, Sloga iz Vognja, Podrinje iz Mačvanske Mitrovice i drugi. Ulazili su Gibarčani nekoliko puta u Srijemsku ligu i ispadali iz nje.
Većina Gibarčana na staroj fotografiji obukla je prvi dres u Gibarcu i bila mu vjerna sve do okončanja nogometne karijere. Za dres se borilo i ginulo i ostavljalo srce na travnjaku. I publika je to znala cijeniti. Svaki susret bio je posjećen, a pljeskom je nagrađen svaki lijepi potez i postignuti pogodak. Bilo je i Gibarčana koji su karijeru nastavili u višem rangu natjecanja i stigli i do prvoligaških ekipa. Primjer za to je Antun Mandić Šunda koji iz Gibarca odlazi najprije u Srem iz Srijemske Mitrovice, zatim u banjalučki Borac, a karijeru je priveo kraju u Sarajevu iz Sarajeva. Nakon zaliječene ozljede vraća se u Jedinstvo iz Brčkog i tu započinje i trenersku karijeru. Zabilježen je kao jedan od boljih trenera NK-a Radnički iz Šida. Mnogi Gibarčani su igrali za Radnički s više ili manje uspjeha. Okušali su sreću: Šima Mandić, Stipa Đurić, Ivan Pinterović, Đuka Mađarac, Vlada Fišer, Pera Tomić, dr. Mića Šišić, Miroslav Martinović, Ivica Kopić.
U čast nastavljanja tradicije gibaračkog nogometa grupa entuzijasta iz Gibarca osnovala je NK Gibarac 95 u Hrvatskoj 2002. godine. Dobivaju nogometno igralište u selu Čokadinci, gdje je našlo novi dom nekoliko obitelji iz Gibarca.
S. D.
