Prije 50 godina Suboticom je posljednji put prošao tramvaj. Toga dana, 2. travnja 1974. na ulice je izašao veliki broj građana kako bi se oprostio i ispratio ga. Vožnja je za sve bila besplatna, tramvaj je bio okićen vijencima cvijeća i svojim zvonom pozdravljao je okupljene koji su ga pratili na putu prema Paliću odakle se nije vratio. 

Dan za plakanje

Bio je to, kako doznajemo kroz razgovor sa svjedocima, vrlo emotivan dan za Subotičane. Nakon što im je gotovo 80 godina tramvaj bio javno prijevozno sredstvo, ukinut je odlukom općinskog rukovodstva da bi ga zamijenili autobusi koji su i danas jedina vrsta javnog prijevoza u gradu. 
Kako je izgledao taj 2. travnja subotički kolekcionar Gyula Dietrich prokomentirao je samo: »To je za plakati«.
Nekadašnji vozač tramvaja János Seregi također se sjeća toga posljednjega dana. Kaže, pola grada je izašlo na ulice kako bi vidjelo ili se posljednji put provozalo tramvajem u svojemu gradu. Ovaj vozač za sebe također kaže da je kolekcionar, jer čuva mnoge fotografije i karte od tramvaja. Kaže, posebno mu je drago što ima zvono kojim je zvonio prigodom svakog polaska tramvaja s postaje. Zvono je bilo, navodi, srce tramvaja.
Za subotički tramvaj posebno je vezana i Ruža Saulić, čiji je otac bio vozač.
»Odrasla sam u tramvaju. Tata mi je vozio tramvaj i non-stop sam bila ondje s njim. On naprijed vozi, a ja na kraju vagona sjedim i radim domaću zadaću«, prisjeća se Saulić.
Kaže, najljepše joj je bilo voziti se tramvajem ljeti prema Paliću jer su tuda prometovali otvoreni tramvaji. 
»Išli smo na Palić na kupanje otvorenim tramvajem. To je bilo jako lijepo; poseban doživljaj. Ti tramvaji su bili krcati! Svi su ih jako voljeli i bili smo ponosni što ih imamo«, kaže kćerka jednog od vozača.
Dodaje ona i kako su tramvaji uvijek bili točni, a vozači i kondukteri lijepo obučeni u svijetlo plave košulje, svečane hlače i cipele. Kaže i kako su polazili često, češće negoli sada autobusi – svakih 15-ak minuta.
Saulić govori da je plakala kada je čula da će se tramvaj ukinuti te da joj niti dan-danas nije jasno zašto se to dogodilo jer, kako kaže, u svim većim gradovima Europe tramvaj i dalje prometuje. 

Je li se moglo izbjeći ukidanje?

Mnogi danas žale za tramvajem u Subotici, a postavlja se i pitanje je li se moglo izbjeći njegovo ukidanje. 
Prometni inženjer Stipan Jaramazović kaže kako se sada vidi da odluka o ukidanju tramvaja nije bila dovoljno prostudirana te da je ona bila više politička negoli odluka struke. 
»U sklopu čitave rekonstrukcije puta trebalo je rekonstruirati šine, napojni vod i sve ostalo te je najjednostavnija i najjeftinija varijanta bila ukinuti tramvaje, uvesti autobuse i riješen problem.«
Međutim, ističe on da je uvođenjem autobusa započela »muka« oko javnog gradskog prijevoza. 
»Uveli su jako velike autobuse – od 100 mjesta. Takav autobus se u gradu kao što je Subotica baš ne može napuniti lako. Onda je autobus bio polupun i to je značilo nerentabilnu vožnju za poduzeće. Kako bi to spriječili, nadležni su smislili da povećaju interval od jednog do drugog polaska kako bi se nakupilo putnika za pun autobus i time izbjegla nerentabilnost. Međutim, to ne može tako jer ako vi trebate čekati 45 minuta između dva autobusa otići ćete pješice ili biciklom; nećete se oslanjati na gradski prijevoz jer je to vrlo nekomforno. Ili ćete stići pola sata ranije ili ćete zakasniti… Zbog toga su autobusi po Subotici išli poluprazni, a taj problem aktualan je i danas«, kaže prometni inženjer. 
Prema Jaramazoviću, rješenje je u manjim autobusima i besplatnom gradskom prijevozu kako bi se vratila navika građana da ga koriste. 
»Trebali su ići na manje autobuse, to su sad počeli al’ bojim se da je kasno. Veliki je broj vozila u gradu i navika ljudi se stravično promijenila. Autobusi su nakon tramvaja postali manje atraktivni i narod se odvikao od toga i sad imamo ovo... Gotovo u svakoj kući imamo po dva auta koja se koriste svakodnevno, imamo problem s gustim prometom, još veći problem s parkiranjem i tu smo gdje smo. Jedino neko moguće rješenje, no to je pomalo utopija ali ima par gradova u svijetu koji rade to, da je gradski promet besplatan. Za grad veličine Subotice prihvatljivo vrijeme između polazaka bilo bi 15-20 minuta. Tako bi se polagano stvarala navika da se prelazi na vožnju javnim prijevozom, a ne vlastitim vozilom jer bi to bilo jeftinije i jednako brzo kao i s putničkim vozilom«, smatra Jaramazović. 
Dodaje on kako bi za Suboticu idealno bilo da autobuse zamijene trolebusi, jer oni ne zagađuju sredinu. 
U vrijeme ukidanja tramvaja Jaramazović je bio gimnazijalac. Bio je na ispraćaju i kaže, to je bilo kao pogreb. 
»Tramvaj s prikolicom je prolazio i zvonio cim-cim-cim. U muzici kad svira bubanj tu melodiju to asocira na tešku temu, poput smrti. Taj zvuk neću nikad zaboraviti. Gledao sam posljednju vožnju tramvaja iz Rudić ulice. Vagoni su bili krcati ljudima, visili su oni s tramvaja poput grozdova. Bilo je jako dirljivo. Jako se dobro sjećam toga dana«, kaže Jaramazović. 
J. D. B.