Srbija neće u Europsku uniju ni 2030. godine. Odgovor je to Aleksandra Vučića na izjavu predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela, koji je rekao da Europska unija mora biti spremna na proširenje do 2030. godine i da to podrazumijeva zemlje Zapadnog Balkana. Pa samim tim i Srbiju. Nazvao je to Vučić »lijepim željama« i još dodao: »tko sam ja da rušim optimizam i ambicije drugih«. 
Ako smo na europskom putu, u što se kunu naši političari, onda bi valjda odgovor predsjednika trebao biti malo mekši. Nešto u smilu: Srbija će i dalje raditi na usuglašavanju i približavanju Europskoj uniji. Ovako se iskazani pesimizam može iščitavati kao odustajanje od europskih vrijednosti, kao što su demokracija, borba protiv korupcije, neovisno sudstvo, neovisni mediji i odustajanje od razrješenja kosovskog čvora. Je li nam to istina koju smo naslućivali pljusnuta u lice? Znači li to da je izbor već napravljen samo nam to još to nitko nije rekao?
O 2030. godini, kao mogućem datumu kada bi se moglo očekivati da neka od zemalja Zapadnog Balkana postane članica Europske unije, govorilo se u Skoplju na samitu Procesa Brdo – Brijuni. Nisu novinari tada odoljeli da malo ne čačnu u srpsko-hrvatske odnose, pa su Vučića upitali očekuje li da bi Hrvatska mogla blokirati Srbiju na europskom putu kao što Bugarska blokira Sjevernu Makedoniju. No, ovoga puta nije Hrvatska bila dežurni neprijatelj već je poruka bila da regija mora razvijati svoje odnose, osigurati slobodan protok ljudi, kapitala, roba i usluga, koji »mora sebe predstaviti kao jedinstven blok, usprkos svim razlikama, i tako nastupati pred EU«.
S druge strane, što je najavljena 2030. godina negoli ponovljeno obećanje iz 2003. godine kada je Europska unija Zapadnom Balkanu obećala pristupanje EU, a još ga nije ispunila. Ali nije krivnja samo na jednoj strani. I posle dva desetljeća u zemljama regije problemi su isti: korupcija, kriminal, urušavanje institucija… Ne može se EU s tim nositi ni u pojedinim zemljama članicama, pa joj samo još Zapadni Balkan fali. 
Z. V.