Čovjek živi omeđen ovim svijetom, ograničen svojim spoznajama, a vjera mu pomaže da se vine iznad spoznajnog i već na zemlji okusi ono što mu je Bog pripravio u vječnosti. Pisac Poslanice Hebrejima vjeru definira ovako: »A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo« (Heb 11,1). Kažemo za sebe da smo vjernici, ali vjera se ne potvrđuje riječima nego načinom života. Onaj tko vjeruje usmjeren je uzvišenim ciljevima, prolazno ga previše ne zanima. On je onaj koji traži Boga i ne sumnja u njegova obećanja. Božja riječ je njegova vodilja, a cilj je u vječnosti. Praotac naše vjere je Abraham. On je već tisućama godina uzor pravog vjernika, a na to nas podsjeća i Poslanica Hebrejima (usp. Heb 11, 1-2.8-19).
Praotac naše vjere
Čovjek vjere treba biti zagledan u budućnost, oslonjen na Boga, odbacujući svake sumnje. Tako je Abraham, vođen vjerom u Božje obećanje, napustio svoju zemlju i zaputio se u daleku zemlju Kanaan da tamo bude pridošlica. Abraham nije znao kamo ide niti je znao kako će Bog ispuniti obećanje koje mu je dao, ali se, čvrsto vjerujući, usudio promijeniti svoj život i čekati da Bog ispuni ono što je obećao. Na putu ostvarenja Božjega obećanja Abraham je nailazio na različite poteškoće, ali one nisu slomile njegovu vjeru nego su jačale njegovo strpljenje. I njegova žena Sara, koju u početku nije resila snažna vjera kao njenog muža Abrahama, te je sumnjala u mogućnost ispunjenja obećanja da će postati majka u poodmakloj dobi, ipak je na kraju povjerovala i tako omogućila da se Bog po njoj proslavi.
Najveća kušnja za Abrahamovu vjeru bila je Božji zahtjev da žrtvuje Izaka, svoga jedinca, za kojega je mislio da je po njemu Bog počeo ispunjavati obećanje da će njegovo potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu. Abraham je bio običan čovjek i moralo se u njegovoj glavi javiti mnoštvo pitanja kada je primio ovaj neobičan zahtjev od Boga. Ipak, on sve što ga je mučilo, pitanja, dvojbe i emocije ostavlja po strani, dopuštajući da ih vjera pobijedi. Naravno da mu nije bilo lako ispuniti Božji zahtjev, ali je potpuno vjerovao Bogu i znao je da Bog ima neki plan da ispuni obećanja koja mu je dao. Zato se priprema izvršiti ovaj težak zahtjev. Bog njegovu vjeru nagrađuje odmah tako što je poštedio Izaka, a Abraham saznaje da ga je Bog samo htio iskušati. Konačna nagrada dogodit će se u budućnosti, kada Bog ostvari svoja obećanja, ali ta obećanja nisu ostvariva trenutno, a Abrahamu ostaje da vjeruje i od vjere živi.
Abrahamovska vjera
Abraham tako ostaje uzor vjere do današnjih dana. Njegova vjera je nepokolebljiva i u bezizlaznim situacijama. On uvijek vjeruje da će Bog iznaći najbolje rješenje, zato ga sluša i postupa kako mu je rečeno. Abrahamovska vjera treba postojati u svakome od nas. To je vjera koja ne pita nego slijedi Boga, koja ne promatra stvarnost ljudskim očima nego vjeruje da Bog ima plan za svaku situaciju. Takva vjera ne dopušta očaju da prevlada, jer zna da Bog sve vodi. Za nju kušnje nisu prepreke nego vrijeme njezina jačanja.
Naš je život ispunjen brojnim teškoćama. Mnogo je izazova i kušnji za našu vjeru. Zato neka nam je pred očima uvijek Abraham, koji je uspio pobijediti sve kušnje. Za Boga nema bezizlaznih situacija, on na dobro okreće sve onima koji se u njega pouzdaju, a konačni cilj je vječnost, kojoj težimo i kojoj je naš život upravljen. U Nebu će se dovršiti sva Božja obećanja, a vjerujući s Bogom hodimo k tom konačnom cilju.
