Čitanja dvadeset i devete nedjelje kroz godinu povezuje zajednička misao. Sva govore o Kristovoj patnji za čovjeka.
Za nas umro kao jedan od nas
Još je prorok Izaija, govoreći o sluzi patniku, najavio spasenje ljudi Kristovom mukom i smrću (usp. Iz 53,10-11). Sluga pravednik preuzet će na sebe krivicu mnogih, iako sâm pravedan. Bog po proroku navješćuje da će poslati svoga Sina, koji će otkupiti čovječanstvo prolijevanjem svoje krvi, te mu tako zavrijediti spasenje. Izaijine riječi živjele su među Izraelcima, ipak im nije bilo lako prepoznati naviještenog slugu patnika u Isusu iz Nazareta.
I evanđelisti više puta spominju kako je Isus svojim učenicima najavljivao svoju muku, smrt i uskrsnuće, ali njima nije bilo jasno o čemu on govori. Stoga su lako zaboravljali te njegove riječi, pa kada su se one počele ostvarivati, oni su ostali zatečeni i zbunjeni. U ovonedjeljnom ulomku iz Markova evanđelja Isus dvojicu učenika pita mogu li piti čašu koju on pije i krstiti se krstom kojim se on krsti. (usp. Mk 13). Oni spremno odgovaraju kako mogu, ne sluteći što to uopće znači, da je čaša koju njihov učitelj pije čaša boli i patnje, a krst kojim se krsti pravi krst na koji se razapinju razbojnici. Tek kada se to sve zbude, oni će shvatiti poruku ovih riječi.
I autor Poslanice Hebrejima spominje Krista koji je, poput nas, iskušavan svime, osim grijehom. Dakle, Isus, Sin Božji, utjelovio se u vremenu, postao je čovjek i tako okusio svu bijedu i težinu ljudskoga postojanja. Ipak, budući da je Sin Božji, nije bio grješan, pa je po tome ipak bio drukčiji od nas. Ali, u svemu nam je drugom bio sličan i stoga nas razumije. Njegova ljubav i želja da nas spasi tim je veća što je, živeći kao jedan od nas, osjetio koliko se ljudi za života pate. Vidio je u susretima s tolikima koliko lako u grijeh upadamo, a koliko se teško iz njega izvlačimo. Da bismo se spasili, potrebna nam je njegova pomoć. Stoga Krist nikada nije dvojio hoće li za nas pretrpjeti tolike muke i umrijeti na križu, izranjavan, odbačen i ponižen. Popio je tu čašu radi našega spasenja.
Prihvatimo svoj križ
Život nam se nekada čini pretežak. Svatko zna što ga najviše tišti i zbog čega najviše pati. Nekada nam je preteško biti iskreni vjernici u ovome svijetu koji sve manje za vjeru mari. Tada nam vjera postaje opterećenje i pomišljamo da krenemo putem kojim ide svijet, jer nam je križ pretežak. A kada se počnemo tako osjećati, sjetimo se pitanja koje je Isus postavio svojim učenicima, možemo li piti čašu koju on pije i krstiti se krstom kojim se on krsti. Ne pita on to jer ga zanima odgovor, nego nam želi poručiti da ga trebamo nasljedovati u patnji i križu. Ako nam je biti vjernik težak križ, ne smijemo ga ostaviti nego ga treba prigrliti jače i nositi šutke, kao što je i on to činio. On je umro za naše spasenje, ali ćemo ga zavrijediti samo ako i mi naš križ ne odbacimo nego hrabro nosimo.
Riječi psalmista nas hrabre: »Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša« (Ps 33,2). Koliko god da nam je teško, Bog vidi i zna kako nam je. Što nam je teže, on nam je bliži. Zato ne odustajmo, hrabro stojmo uz svog Gospodina i onda kada to znači patnju bilo koje vrste. Tako krupnim koracima hitamo ka Gospodinu, prihvaćajući njegovu spasonosnu ljubav.
