Ove godine u Mađarskoj, ali i u susjednim državama, održani su skupovi sjećanja na prije 100 godina potpisani Trijanonski mirovni sporazum, kojim je Mađarska izgubila 75% svog teritorija. Kako se veli: »dok nekom ne smrkne, drugom ne svane«, jer istovremeno je južnoslavenskim narodima »osvanula sloboda« budući da su stvorili svoju državu, kraljevinu SHS. No, ova državna tvorevina nije se održala ni sto godina. Raspala se u krvavom ratu, koji još nije potpuno završen. Razmišljaljući o događajima posljednjih dana, sjetio sam se ponovo pregledati knjigu dr. Vladislava Heke Osam stoljeća Hrvatsko-ugarske državne zajednice (Bába kiadó, Szeged-Subotica, 2011.). Autor u predgovoru piše: »Hrvati i Mađari su najvećim dijelom zajedničke povijesti živjeli u dobrim odnosima, premda je u 20. stoljeću južnoslavenska pravna i povijesna znanstvena literatura taj odnos projicirala u izuzetno tamnim tonovima. Naglasak je stavljen na 1848. i ulogu Lajosa Kossútha, koji je negirao postojanje Hrvatske, ili pak na mađaronskog bana Dragutina grofa Khuena-Héderváryja kojeg hrvatska historiografija pamti u izrazito negativnom kontekstu. U Mađarskoj (...) kada se spominjala zajednička prošlost, obično se isticao ban Jelačić kao zatiratelj mađarskih težnji za slobodom. Povijesne činjenice govore da je pojava nacionalizma (...) dovela do proturječnosti između dva naroda, ali je njihova 816-godišnja zajednička prošlost temeljena na prijateljskim odnosima. O tom svjedoči i činjenica da su se predstavnici dvaju naroda u Ugarskom saboru nazivali ‘braćom’ (‘testvérek’) ili ‘bratskin narodom’ (‘testvérnemzet’)«. Ovaj posljednji dio citata me malo zbunio. Kako su nas učili o bratstvu i jednistvu, Hrvati su imali drugi »bratski« narod s kojim su imali i zajednički jezik: hrvatsko-srpski. Nasuprot tome, tijekom duge zajednice država Hrvati i Mađari također su imali zajednički jezik – latinski, koji je nakon stvaranja nacionalnih država zaboravljen i danas ta dva naroda imaju potpuno različite jezike, ali isto pismo i djelimično zajedničku vjeru – katoličku (protestantske crkve nisu brojčano značajne u Hrvatskoj).
Kako je počelo?
Predlažem da preskočimo problematiku doselidbe dva naroda i krenemo od konstatacije Gyule Kristóa: »Neprijeporno je kako je na području od Baltičkog do Jadranskog mora Hrvatska prva postala kraljevstvom (…) Na povezanost između dva naroda može ukazivati naziv ‘kralj’ (‘király’), koji je vjerojatno hrvatskog podrijetla«. Knez Tomislav je postao »rex Chroatorum« (kralj Hrvatske) 925. godine. Prvi ugarski kralj iz loze Arpadovića, István I., krunisan je 75 godina kasnije, točno na prekretnici milenija 1000-te godine. Kralj Dmitar Zvonimir se povezao s dinastijom Arpadovića, oženivši se ugarskom princezom Jelenom (Ilona), koja je bila kći ugarskog kralja Bele I. i sestra kasnijeg kralja Lászlóa I. (Ladislava I.). Nakon njegove smrti Hrvati nisu prihvatili njegovu udovicu za vladaricu, pa je u Hrvatskoj počela borba za prijestolje, na koje je ustoličen Stjepan II. koji je kratko vladao i nakon njegove smrti opet je izbila borba, na što su se dalmatinski gradovi priklonili Jeleni i njihova delegacija otišla je kod njenog brata, Lászlóa I. Ponudili su mu hrvatsko prijestolje i zamolili ga da u njihovoj zemlji uspostavi mir, što je on i prihvatio. Krenuo je preko Drave i zauzeo područje između Drave i Save (kasnije nazvani Slavonija). Tu je osnovao županije i utemeljio je Zagrebačku biskupiju koja je bila pod jurisdikcijom Kaločke nadbiskupije. Pohod je prekinuo, jer su Kumani uz pomoć Bizanta napali južnu granicu zemlje. Svoga nećaka Álmosa je postavio za vladara, kako bi pokazao da taj dio Hrvatske ne namjerava pripojiti Ugarskoj. Hrvati su ponovo uspjeli izabrati kralja Petra Snačića (Svačić), a Álmos je napustio Slavoniju. Nakon smrti Lászlóa I., naslijedio ga je nećak Kálmán (Koloman), koji je 1097. godine na planini Gvozdu porazio hrvatsku vojsku; u boju je poginuo posljednji »hrvatski narodni kralj« Snačić. Kálmán se smatrao zakonitim nasljednikom Hrvatskog kraljevstva, obećao je vodećim hrvatskim plemićima da će poštivati sva prava i povlastice Hrvatskog kraljevstva, te je 1102. u Biogradu na Moru okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije. Tada je i službeno nastala državna zajednica između Hrvatske i Ugarske.
Državna zajednica do 14. stoljeća
Odnos između Hrvatske i Ugarske isprva je nalikovao personalnoj uniji: dva kraljevstva jedan kralj. Ovo je funkcioniralo dok su kraljevi bili iz loze Arpadovića, međutim kada je 1301. godine umro posljednji kralj iz ove loze bez muškog potomka Endre III., došlo je do borbe za prijestol Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Između velikaša-oligarha došlo je do borbe čiji će kandidat biti novi kralj bogate zemlje. Prvi je za kralja krunisan Karlo I. (Anžuvinski) prvog svibnja 1301., u kolovozu iste godine je krunisan i Vencel, češki prijestolonasljednik, a 1305. godine i Otto, bavarski princ. Većina hrvatskih velikaša (Brabonići, Šubići) su podržavali Karla I. kao i moćni Ugrin Csák, kralj Raške Dragutin. Karlo I. krunisan je drugi put u Budimu (1309.) da bi definitivno 1310. godine postao hrvatsko-ugarski kralj. On je još »potraćio« 13 godina u slamanju velikaša jednog po jednog. Njegovim vladanjem je započeo uzlet gradova i naselja u cijeloj kraljevini.
