Glas o uličici nekadašnjih željezničarskih stanova, smještenih u neobičnom nizu, kao dijelu Ulice Mihálya Szervóa, pronio se mnogo dalje od radničkih kuća i dvorišta punih djece, u vrijeme bivše Jugoslavije, kada je poznati aforističar, dječji pjesnik i novinar Dušan Radović govorio i pisao o svom djetinjstvu upravo u ovom dijelu Subotice. To je razlog što Željezničkom naselju ili koloniji, podignutoj iza livnice Ferum kod Majšanskog puta i mosta, nakon teksta u prošlom broju novina, posvećujemo i ovaj, o sjećanjima ponijetim iz jedne male subotičke ulice. 
Istraživači arhivske građe još nisu pronašli projekte deset kuća s po četiri stana izgrađenih za željezničarske obitelji, niti je utvrđena godina njihove izgradnje. No, pouzdano su postojale 1928. godine, jer su jasno označene na karti Subotice iz te godine. U prilog tom podatku govore i sjećanja Dušana Radovića, koji je rođen u Nišu 1922., a živio u Subotici od 1928. do 1939. godine. Njegov otac bio je strojovođa, te su stanovali u željezničarskoj koloniji do 1937. godine, kada su se preselili u današnju Ulicu Sonje Marinković. O ovom razdoblju života Radović je govorio: »Najljepše dane svog djetinjstva i života proveo sam na periferiji Subotice, u željezničarskoj koloniji. Živio sam u obilju drugova, vremena, prostora. Sve je bilo novo i uzbudljivo. Kad sam se umorio i zasitio, više nisam bio dijete«. Rekao je i sljedeće: »Stanovali smo u željezničarskoj koloniji i igrali se na vrelim ’plažama’ nekadašnjeg panonskog mora, u tom prostranom i lijepom gradu na pijesku« (Citati su iz istraživanja »Školovanje Dušana Radovića u Subotici« Gavre Budišina, Ex Pannonia, broj 3-4, 2000. godina).
Prve objavljene pjesme Dušan Radović napisao je kao desetogodišnjak, u Subotici. Ovdje je stekao i muzičko obrazovanje (violinist). »Najvažnijih deset godina živio sam u Subotici«, rekao je. Radovićeva fotografija snimljena je u Željezničkom naselju i objavljena u spomenutom istraživanju.