Naslušali smo se u protekla tri desetljeća jadikovki i uzdaha Subotičana zbog toga što im teretni promet prolazi kroz samo središte grada kao što smo se naslušali i hvalospjeva nositelja aktualne vlasti što su upravo oni učinili ono što sve prethodne nisu. I zaista, bez obzira na božićne i novogodišnje praznike, Halaški put, Preradovićeva, Zagrebačka, pa i Beogradski put odjednom kao da su opustjeli. Dobro, ne baš opustjeli, jer nađe se tu po koja tisuća lokalnih, domaćih i automobila iz Mađarske što svakog vikenda odlaze u »shopping« na Buvljak, ali... osim po kojeg lokalnog na spomenutim se prometnicama više ne daju vidjeti strani kamioni. U tom smislu, otvorenje Y kraka kod graničnog prijelaza Kelebija 28. prosinca 2019. zaista je velika stvar, ne samo za Subotičane nego i za cijelu državu.
Ono čega se za svih ovih tridsetak godina nismo naslušali svakako su psovke i kletve vozača kamiona valjda od trenutka kada im je poslodavac odredio trasu u kojoj je Subotica bila nezaobilazni grad do odredišta isporuke robe, jer su faktički od graničnog prijelaza Kelebija pa do izlaza iz grada – a to je nekih dobrih dvadesetak kilometara – uz ograničenje brzine morali paziti i na brojne bicikliste, pješake i mnoge druge neoprezne »učesnike u saobraćaju«. Njihove ispovijedi i kritike, a svakako bi bile zanimljive, jednako nisu ulazile u etar kao što ih je odnedavno odnio vjetar.
Ima, međutim, još jedna zanimljiva stvar o kojoj ovih dana ne slušamo, a u perspektivi joj je da će ju lokalni novinari ili ovdašnji dopisnici gurati pod tepih dokle god se dimna zavjesa uspjeha ove vlasti ne raziđe. Riječ je, naime, o tome da su otvorenjem Y kraka poljoprivrednici kojima je cesta njive presjekla na dva dijela ostali debelo zakinuti. Zaista je nevjerojatno – i po tome ova vlast liči na sve prethodne joj i razlikuje se od svih normalnih – da se u promet pusti cesta u duljini od 24 kilometra, a da pri tome nije riješeno pitanje prilaza vlasnika svojim njivama. Drugim riječima: zbog nedostatka nadvožnjaka poljoprivrednici čije se njive nalaze, recimo, kod Mélykútskog puta moraju svojim strojevima ići po šest-sedam kilometara na sjever (prema granici) ili isto toliko na jug (prema Somborskom putu) kako bi stigli na drugu stranu, udaljenu stotinjak metara.
Za razliku od Vučića, Pásztora, Kerna, Labana i drugih opijenih uspjehom Y kraka, lokalni poljoprivrednici – baš kao i kamiondžije kroz Suboticu donedavno – svakodnevno iz istog razloga psuju sve po gore navedenom spisku, jer im nije teško zamisliti sliku da će, kada proljetni radovi budu u punom jeku, svakodnevno morati trošiti i vrijeme i gorivo i živce kako bi stigli do svoje parcele. Ponekad možda i po dva-tri puta.
Naravno, nije teško zamisliti niti ovu sliku (ipak smo mi u pitanju): na pogodnom mjestu, tamo gdje uspon nije tako velik, traktor s prikolicom – a zašto ne i kombajn! – izlazi na autocestu i... šokirane vozače, uključujući naravno i kamiondžije, opet tjera na psovke i kletve, jer tko je to još u civiliziranom svijetu vidio da poljoprivredna mehanizacija presijeca promet na međunarodnoj autocesti, ostavljajući ponekad iza svojih kotača i po koji »meter« teške, blatne crnice.
Pisali lokalni i dopisnici prijestolničkih medija ubuduće o tome ili ne, bit će tu još posla. Možda u početku malo više za prometnu policiju, a kasnije se – prije svega zbog svoje »konstantne neriješenosti i životne važnosti« – moguće ovo pitanje poput bumeranga vrati onima koji se najviše hvale svojim pothvatom.
»Kakve sve veze ovo ima sa Suboticom kada je izgradnja međunarodnih autocesta državna a ne lokalna stvar?«, zapitat će se možda netko. Ima utoliko što su i Pásztor, kao predsjednik Skupštine Vojvodine i Kern, kao državni tajnik u Ministarstvu građevinarstva, prometa i infrastrukture i Laban, kao gradonačelnik – Subotičani. Kao takvi, za sve ovo vrijeme imali su uvida u projektnu dokumentaciju Y kraka i morali su svojim položajem i utjecajem voditi računa o interesima svojih sugrađana-poljoprivrednika. To, međutim, što nisu samo je opće poznata slika njih samih i vjerna preslika onih koji su za njih glasali.
Z. R.