U prošlom broju HR već sam izložio tezu: »Planirati se mora«, no tvrdio sam da je najnovija »državna petoljetka« u suštini »plan bez odgovarajućeg planskog dokumenta!«, što je samo djelomično istinito. Naime, u Službenom glasniku RS, broj 88/2010, objavljen je Zakon o Prostornom planu Republike Srbije od 2010. do 2020 godine (PPRS), koji je tadašnja republička Skupština i usvojila, što znači da ove godine službeno još važi. Zakon ima tekstualni i grafički dio, sam plan je izradila Republička agencija za prostorno planiranje, a naručitelj planiranja bilo je Ministarstvo životnog okoliša, rudarstva i prostornog planiranja. Rukovoditelj izrade plana bio je prof. dr. Borislav Stojkov. 
Ovaj PPRS prvi ozbiljan »napad« doživio je 2012. godine za vrijeme koalicijske Vlade SNS-a i SPS-a od strane tadašnjeg ministra Ministarstva životnog okoliša, rudarstva i prostornog planiranja, koji je bio po struci prostorni planer, magistrirao je i doktorirao u Skoplju, ali po »zlim jezicima« ministarsku fotelju je dobio zahvaljuljući kćeri, koja se udala za mlađeg sina tadašnjeg predsjednika Republike i SNS-a. Naime, on je promovirao ideju i dao je nalog za izradu »Plana o izgradnji plovnog kanala Dunav – Morava – Vardar – Egejsko more«. Tu ideju je podržao i tadašnji aktualni predsjednik Republike. Njegova ideja nije oduševila stručnu javnost koja ju je smatrala »besmislenom i neopravdanom«, ali izgleda ni političare, te je on iduće godine smijenjen i poslan 30. rujna 2013. godine kao veleposlanik u Kinu. Njegovo ministarstvo je ukinuto 2014. godine, za vrijeme Vlade kada je naš sadašnji predsjednik Republike bio premijer. Naravno, ukinuta je i Agencija za prostorno planiranje, čiji su kadrovi raspoređeni u novoformirano Ministarstvo za građevinarstvo, promet i infrastrukturu, a po mišljenju prof. Stojkova »time je profesija prostornog planiranja još uvijek živa, prebačena u čelični zagrljalj državne administracije, bez mogućnosti razvoja, unaprjeđenja i suradnje s europskim institucijama«. Možda je i ovo razlog što zasad nikakav PPRS nije izrađen, niti je njegova izrada ili dopuna najavljena.

Kratka povijest republičkih planova

Izrada prvog Prostornog plana Republike Srbije započeta je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zahvaljuljući tome što sam bio izabrao predmet urbanistički plan, moj profesor Vladimir Bjelikov, koji je radio na tom planu, ubacio me je u »crtačku ekipu« u Republičkom zavodu za komunalno planiranje i radio sam na kartama komunalne infrastrukture (vodovod i kanalizacija). Ovaj plan nije nikad završen, čuo sam nekoliko objašnjenja, ali bili su mi neuvjerljivi. Samo da napomenem, tada je već uveliko bio izrađen Prostorni plan AP Vojvodine. Skupština Republike je 19. ožujka 1996. godine usvojila prvi  Zakon o prostornom planu RS koji su izradile razne institucije, a nositelj izrade bio je Institut za arhitekturu i urbanizam Srbije, rukovoditelj dr. Dimitrije Perišić dipl. geograf. Ovaj plan je obuhvaćao i teritorij južne Pokrajine, a u njegovu izradu sam bio i ja uključen, kao predsjednik Pokrajinskog odbora za urbanizam pri Skupštini AP Vojvodine (u to vrijeme sam bio pokrajinski zastupnik). Kao Odbor dali smo nekoliko prijedloga izrađivačima PPRS-a, od kojih je nekoliko i ugrađeno u sam plan. Za nas je najvažnije bilo da se i na salašima može dobiti građevinska dozvola, a time i kredit za gradnju poljoprivrednih objekata, kuća, štala, silosa itd. Do tada to nije bio moguće. Ovaj plan je ukinut 2010. godine, kada je donesen drugi, zakonski još važeći PPRS.

Spontani urbanizam

U stručnoj javnosti pod pojmom »spontani urbanizam« zapravo se podrazumijeva »nelegalna izgradnja« ili »gradnja bez građevinske dozvole«. Ova vrsta gradnje »bujno cvjeta« u našoj Republici. Istine radi, postoji i u drugim državama. Nekoliko zakona je donijeto da se ovakva gradnja »legalizira«. Među »rezultate« ovih zakona možemo ubrojiti i to da se teritoriji naselja stalno proširuju. Primjera radi, teritorij Slobodnog kraljevskog grada Subotice od 1890. do 2000. godine proširio se 6,89 puta, dok je broj stanovnika porastao samo 2,78 puta (1991. god). Današnje granice grada označene Generalnim planom još su veće, a broj stanovnika još manji. Ovo je također vrsta neplanskog urbanizma. Nasuprot ovome je stvaranje »metropolitenskog centra Republike« u vidu spajanja Beograda i Novog Sada koji se spajaju rječnim, suhozemnim i željezničkim putovima i uz ove putove rastu naselja poput Batajnice, Stare i Nove Pazove, Inđije, Srijemskih Karlovaca. Na mnoga pitanja odgovor će dati popis stanovništva, koji se planira za 2021. godinu. Prošle godine je bio tzv. probni popis, čiji cilj je bio testiranje metodologije, a to praktično znači da još ništa ne znamo, niti približno. Zvaničnici tvrde da će izgradnja cesta »privlačiti investicije«, a ove investicije realno privlače i radnike, od kojih će se, primjera radi, izvjestan broj »spontano naseliti« blizu novih pogona itd. Dešavanja se ponavljalju. Prostorno planiranje je jedna vrlo kompleksna disciplina, koju iole odgovorna vlast ne bi smjela ignorirati, ali i može – baš je briga za posljedice: bitno je da se grade ceste i komunikacije duže nego u susjedstvu. A, primjerice, što je sa zaštitom okoliša?