Niko Andrijašević, prozni pisac, književni kritičar i publicist rođen je u Gradcu 24. siječnja 1882. godine, a preminuo je u Sarajevu 25. srpnja 1951. godine. Pučku školu završio je u Gradcu, a klasičnu gimnaziju u sjemeništu u Splitu. Povijest, zemljopis, geologiju, pravo i slavistiku studirao je neredovito u Beču i Zagrebu. Doktorirao je 1909. temom s područja geologije. Andrijašević je pisao pripovijetke, novele, kao i književne osvrte i kritike o K. Š. Gjalskom, D. Šimunoviću, H. Bahru, M. Uvodiću. Pisao je i prikaze o likovnim izložbama E. Vidovića, A. Uvodića, I. Mujezinovića i dr.
    Surađivao je u brojnim publikacijama, među ostalim: »Jadranu«, »Novom listu«, »Hrvatskoj kruni«, »Hrvatskom kolu«, »Glasu Matice hrvatske«, »Hrvatskom pokretu«, »Bosanskoj vili«, »Hrvatskoj obnovi«. Služio se pseudonimom Niko Petrov. U kritici Andrijašević je nazvan predstavnikom seoske novelistike, iznosi svijet malih ljudi posebice iz rodnog kraja (M. Marjanović). Djela: »Antun Tresić Pavičić« (sa S. Perišićem), 1902., »Slike i priče iz neretvanske krajine«, 1907., »O vertikalnom pomicanju obalne crte u historičko doba na sjevero-istoku Jadranskoga mora«, 1909., »Pripovijesti«, 1912., »Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti« 1981.