Dva dana prije nego što će biti objelodanjeno zašto su Rasim Ljajić, József Kasza i Branislav Kovačević posjetili Nenada Čanka u Novom Sadu, dakle dva dana prije nego što će politička ideja o manjinskom položaju (ne samo) Vojvodine i potrebi za tolerancijom dobiti izgled izborne koalicije nazvane »Zajedno za toleranciju – Čanak, Kasza, Ljajić«, u novosadskom Kazalištu mladih svoj program predstavio je prečasni anarhist Marko Brecelj.
    »Pljuni istini u oči« zvao se album ljub-ljanske grupe »Buldožer« u kojoj je Marko Brecelj komponirao, pisao tekstove, svirao gitaru i pjevao. Bilo je to prije nekih tridesetak godina. Pjesme su zvučale razarajuće u sladunjavoj soc-pop kulturi kakva se gajila u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji krajem sedamdesetih, a pjevale su o životu koji je »feferon – kratak ali ljut, crven ili žut«. Ili pak o ljubavi koja je ona stvar »o kojoj pjeva Čobi i zbog koje plače Gabi«.
PODRŠKA IZ SLOVENIJE: Marko Brecelj, Istranin, Kopranin, osnivač Društva prijatelja umjerenog napretka, rukovoditelj Mladinskog kulturnog centra u Kopru, čovjek je koji Vojvodinu i Vojvođane razumije bolje nego itko drugi, jer je i njegova rodna Istra (zemlja bistra) do pola pod Hrvatskom a od pola pod Slovenijom. To je čovjek koji zbog toga mora pribjeći mekom terorizmu i papirnatim zrakoplovima napadati slovensku vladu ili slovenske naci-desničare gađati iz pljuce. Dakle, u ovom teškom momentu za našu Vojvodinu miting podrške održao je meštar Brecelj, podijelivši nešto dobroga istarskog terana s prisutnom publikom i nešto dobrih savjeta kako politički djelovati u ova šugava globalistička vremena. Art Kaida ili Al Kaida, pitanje je sad.
    A da su vremena za Vojvodinu teška, svjedoči i gore spomenuta izborna koalicija i izjave koje su tim povodom odaslane u javnost: »LSV će danas pozvati sve vojvođanske demokratske i nekompromitirane političke snage na razgovor o zajedničkom nastupu na izborima«, rekao je predsjednik te stranke i aktualni predsjednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak u izjavi povodom formiranja izborne liste i dodao: »Ovo nije novi stranački blok, već nastavljamo djelovanje Saveza demokratskih partija, započeto još 1997. godine, a to je aktivno suprotstavljanje nadirućem fašizmu i bjesomučnom centralizmu, jer smo zabrinuti zbog posljednjih poruka nedavno održanih predsjedničkih izbora. Bez ovoga bloka Srbija bi bila osuđena na beogradske čaršijske mućke.«
    Na stranu sad što je u tom savezu prije pet godina participirao i Miodrag Mile Isakov s Reformistima Vojvodine, a što on danas sa Socijaldemokratskom partijom Roma, za koju kaže da je novi izborni potencijal, valjda zbog potencijalnih romskih glasova, i s Vojvođanskim građanskim pokretom, odnosno odcijepljenim dijelom starog Vojvođanskog pokreta, i možda još nekim partijama pokušava stvoriti alternativni manjinski blok. Na stranu to što je zahvaljujući ego-tripovima razbucana i do kraja onemogućena bilo kakva suvisla fronta vojvođanskih partija i pokreta, bilo izborna ili post izborna. Na stranu sve nagodbe i moguće kombinacije, ali konačno je pala riječ i konačno je izgovoreno ono što se trebalo reći odavno. Postoje beogradske čaršijske mućke i postoji bjesomučni centralizam koji je jednako netolerancija i isključivost, i svemu tome se mora suprotstaviti na ovim parlamentarnim izborima. Ako ne sam korijen, onda barem jedna važna poluga tog beogradskomućkaroškog centralizma leži u starom izbornom zakonu. Taj mućkaroški pokret mogao je biti načet, pa čak i onemogućen, s nekoliko sustavnih poteza, s nekoliko institucionalnih mjera koje bi na dileme oko Vojvodine stavile točku. Ali nije, i sad smo tu gdje jesmo, odnosno gdje smo uvijek i bili, na poziciji margine, manjinske liste kojoj nitko ne garantira ništa i od koje bi svi da uzmu, ako mogu, i njene glasove.
»NESRPSKA KOALICIJA«: Manjinska lista, već ovakva kakva jest, za prosječnog Srbina glasača predstavlja težak zalogaj; kad joj se pridruže Hrvati, to već miriše na izdaju, a ako je podrže i Riza Haljimi i nosilac liste bude Branislav Kovačević, bit će to previše čak i za one lijepo odgojene Srbe iz kruga dvojke. Netko će brzopleto zaključiti kako je to jedna skroz nesrpska lista, ali ona to zapravo nije, ona samo ne preferira standard po kojem je Srbija zemlja raznih Velja Ilića, Draškovića, i onih koji kažu da u svojim redovima imaju i egzotične etničke manjine, pa čak i žene! Ako takva lista pređe cenzus – a to u ovom trenutku i nije tako sigurno – što će se dogoditi ako se nekoliko zastupnika s te liste ipak nađe u Skupštini Srbije? Pokazat će se da srpska Skupština zapravo ne zna što će s njima.
    Otvorit će se široko polje za razvijanje vojvođanskog mekog terorizma u Skupštini Srbije, a iskustvo druga Brecelja tu nam može biti od ogromne pomoći.