Računalo nije samo električni pisaći stroj, ili nešto što ekskluzivno stoji u uredu, već je postao nezamjenjiv »ljubimac« u većini domova. Danas je kompjutor ured u malom, dobro opremljen glazbeni studio, igračka konzola, multimedijalni stroj, prozor u svijet. Popularizacijom Interneta i razmjenjivanja kompjutorskih programa, mnoge boljke kompjutora su počele izlaziti na vidjelo. Korisnici između sebe razmjenjuju programe, datoteke, glazbu i sve što kompjutor može sadržati. S raznoraznih sajtova može se skinuti sve, »od igle do lokomotive«.
    Međutim, ovu ekspanziju upotrebe računala i Interneta iskoristili su i zlonamjerni programeri, popularno i netočno nazvani hakeri, koji su počeli iskorištavati neupućenost korisnika, kao i raznorazne sigurnosne rupe, kako bi širili programe koji nanose štetu kompjutorima. Neupućeni korisnici sve te kompjutorske »boljke« nazivaju virusima.
    Ipak, postoji razlika među njima. Danas se sve češće čuju izrazi virus, trojanac, crv, bot (robot), makro virus i hoax (prijevara, lažna uzbuna). Kod nas je prvi sat informatike uvijek počinjao objašnjenjem što je to kompjutor i jednostavnom podjelom na softver i hardver. Ovo je bitno napomenuti, pošto sve ove kompjutorske bolesti zahvataju samo softver, dok su za hardver potpuno bezazlene. Znači, hardver bi bilo sve ono što možete pipnuti, tastatura, miš, monitor i ono što se nalazi u kućištu kompjutora i što vam ne bih preporučio da pipate.
    Softver je sve ono što se dešava u kompjutoru i što sve te hardverske dijelove stavlja u pogon i u cjelinu. Zamislite pilota na pisti pored zrakoplova. Zrakoplov sam po sebi ne može poletjeti i u stvari je samo gomila metala i plastike, hardver. Pilot ne može letjeti, nije ptica, ali pilot može upravljati zrakoplovom i svu tu gomilu metala i plastike staviti u pogon. Pilot je softver. Iako zavisnost, koja postoji između pilota i zrakoplova, ne postoji u odnosu kompjutorskog softvera i hardvera, neke osnovne paralele mogu se povući.