Na današnji je dan 1975. godine preminuo veliki likovni umjetnik iznimne recepcije, a opet nekako potisnut u sjenu, u drugi plan, sred obilja svojih likovnih izraza, iskaza i zbivanja u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, Ivo Dulčić. Dulčić je posjedovao neponovljivi dar za ritmičku formu, što se ponajprije da zamijetiti u njegovim djelima po mnogobrojnim crkvama diljem Hrvatske i inozemstva, možda ponajviše u crkvi Sv. Franje Asiškog na zagrebačkom Kaptolu, gdje je, nadahnut stihovima Sv. Franje posvećenim Stvaranju Dulčić doslovce realizirao sliku Geneze rekonstruirajući vibrirajuće mnoštvo nebeskih, vodenih i zemaljskih stvorenja. U katalogu netom zatvorene retrospektivne izložbe velikoga slikara, likovni kritičar i povjesničar umjetnosti Igor Zidić veli: » Dulčićeva se sinteza različitih sadržaja – izrijekom profanih i sakralnih -magistralno posvjedočila, kao što se to više puta i dokazalo, udružujući ptičju perspektivu egzistencijalnih motiva s zemnim sižeima sakralnog. U Ive Dulčića ptičja perspektiva zemne sižeje transformira u prizore iz motrišta, ako ne Boga a onda svetaca, dok se njegovi sakralni sižeji iz perspektive sudionika Muke Kristove, sudionika Radosti života, iskazuju kao nešto što se zbiva uokolo nas.« Veličina Dulčićeva djela ogleda se u konverziji onoga što je, navodno, profano u sakralno, a ono što je sakralno, tek je ponizno približavanje malenoj luči duše. Ivo Dulčić ostaje tako prvim umjetnikom koji je suvremenu likovnu umjetnost uveo na velika vrata u hrvatsku Crkvu.
R. G. T.