Ildikó Lovas, članica Izvršnog odbora Skupštine općine Subotica zadužena za resor kulture i informiranja, rođena je Subotičanka. Nakon završenog studija mađarskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu radila je kao stipendist na novosadskoj televiziji. Nakon povratka u Suboticu 1995. godine novinar je kulturne rubrike Magyar Szó-a, a potom je u Ekonomskoj školi »Bosa Milićević« predavala mađarski jezik i književnost. Bavi se pisanjem kratke proze i romana. Objavila je četiri knjige: »Kalamaris« (1994.), »A masik tortenet« (1995.), »Meztelenul a tortenetben« (2000.), i »Via del Corso« (2001.). Urednik književnog časopisa »Uzenet« postala je 1998. godine, da bi krajem svibnja ove godine preuzela službu općinskog namještenika, čime joj je povjerena briga o razvoju kulture u Subotici.

Koji je bio Vaš motiv prihvaćanja funkcije resornog savjetnika za kulturu i informiranje?
Kada me je moj prethodnik na ovoj funkciji Árpád Papp pitao da li sam voljna zamijeniti ga nakon što je preuzeo službu predsjednika Izvršnog odbora Skupštine općine Subotica, smatrala sam da takvu šansu ne bi bilo fer odbiti, jer bih time uskratila vlastito pravo na kritiku dešavanja u oblasti kulture grada. Smatram da uvijek treba preuzeti odgovornost i sudjelovati u sagledavanju problema.

Smatrate li da se kulturni programi i manifestacije suviše često preklapaju u gradu?
To je jedan od važnijih tekućih problema koji treba riješiti. Postoji ideja o formiranju Turističkog informativnog centra u okviru kojega bi trebalo publicirati informator koji bi imao svrhu vodiča kroz pregled programa u oblasti kulturnih dešavanja svakog mjeseca, tako da bi se onda i ti programi usklađivali. Realizacija takvog kulturnog vodiča mogla bi se ostvariti već na jesen.

Koje su to prema Vašem mišljenju neiskorišćene mogućnosti za afirmaciju specifikuma kulture našeg podneblja?
Okupirala me ideja o otvaranju etno galerije u prostoru koji je sada znan kao Galerija ispod Gradske kuće. Bila bi to suvenirnica koja bi predstavila rukotvorine narodnog stvaralaštva ovdašnjih etnikuma, a također bi bila i izložbeni prostor. U svijetu je danas veoma popularan etno-trend koji ima važan značaj za mlađe generacije zbog upoznavanja s vlastitom kulturnom baštinom.

Kakvo je Vaše mišljenje o važnosti i karakteru Palićkog filmskog festivala?
Pratila sam Festival od samog početka kao novinar. Ove godine je Deseti jubilarni festival i treba iskoristiti dosadašnje iskustvo. Palićki filmski festival svakako promovira naš grad, ali treba da vidimo što zapravo želimo postići s tim Festivalom. Bitno je za nas da znamo kakav karakter te filmske manifestacije želimo uspostaviti. Mislim da postoje noviji putovi o kojima bi trebalo razmisliti. Prije svega akcent bi trebao biti dat kinematografskim ostvarenjima iz našeg okruženja. Za nas može biti interesantno da se pored ostvarenja iz našeg najbližeg okruženja upoznamo i s razmišljanjima filmskih autora koji stvaraju u sredinama koje čine Srednju Europu. Potrebno je Festivalu dati profiliran okvir. Smatram da bi prateći programi morali obuhvatiti i dokumentarni film, dok bi posebnu pažnju trebalo obratiti na subotičke filmske stvaraoce. Predstavljati u glavnom programu dobitnike Oscara, kanske laureate, ostvarenja s Berlinskog festivala ili filmove za koje se smatra da će biti hitovi u kinima, nije ono što bi trebalo nas zanimati, jer je to pokušaj kopije drugih festivala. Težište festivala bi trebalo biti na kinematografskim ostvarenjima koja se bave nama bliskom problematikom.

Koliki značaj za grad ima Dužijanca kao narodni običaj bunjevačkih Hrvata kojim se obilježava završetak žetve?
Dužijanca je veoma važan kulturni događaj kojim se obilježava čovjekov trud, ali i zahvaljuje na plodovima zemlje. Dužijanca je također i svetkovina koja sadrži religioznu dimenziju. Ona je ujedno i osvrt na tradiciju, ali i prilika da se tokom svečanosti bar na moment oslobodimo svakodnevnih napetosti i da se zajednički radujemo žetvi. Za mene Dužijanca nije zbir statističkih cifri o prinosu pšenice ili problem suše o čemu smo čitali u novinama i gledali na televiziji. Vijesti ipak ne ulaze toliko u dušu, ali kada se vidi taj novi kruh na centralnoj gradskoj manifestaciji Dužijance, onda duša zaista zatreperi.

Ima li Skupština općine Subotica mogućnosti za optimalno financiranje kulture?
Nikad nema dovoljno, ali je opet bolje nego prošle godine. Važno je da postanemo svjesni da Općina nije jedini mogući izvor financiranja programa i institucija kulture. Smatram da grad savjesno vodi računa o institucijama kulture, ali isto je tako važno znati da postoje i drugi realni izvori, samo treba pronaći putove. Potrebno je biti agilniji, jer su sredstva Općine ograničena. Motivacija mora postojati s obje strane, i sa strane Općine, ali i sa strane institucija i pojedinaca. Kada se za određeni program ili projekt nađe dio sredstava, mnogo je lakše pomoći iz Općinskog budžeta. Uzajamni podsticaj dovodi uvijek do dobrih rezultata.                                               g