U ponedjeljak, 15. rujna, navršilo se stotinu godina od rođenja Geze Kikića (1925. – 2002.), književnog kritičara, književnog povjesničara i antologičara iz zajednice ovdašnjih Hrvata.
Rođen je 1925. u Subotici. Kako je u prigodi ove obljetnice objavio Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Kikić je osnovnu i srednju naobrazbu stekao u rodnom gradu, a potkraj Drugog svjetskog rata bio je borac Osme vojvođanske udarne brigade. Nakon rata završava studij srpskohrvatskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kako se navodi u Hrvatskom biografskom leksikonu, kao profesor radi u školama u nekoliko mjesta u bivšoj Jugoslaviji (Bačka Topola, Prijedor, Gornji Vakuf, Bugojno, Tavankut, Đurđin, Otok, Bosanska Krupa), a po umirovljenju 1965. vraća se u Suboticu te se posvećuje proučavanju književne povijesti bunjevačkih Hrvata. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća i posljedica koje su uslijedile u Subotici, biva sklonjen iz javnog života, uz zabranu javnoga djelovanja. Slično kao i jedan značajan broj tadašnjih stradalnika iz hrvatske zajednice, odlučio je trajno napustiti Suboticu. Godine 1976. preselio se u Hrvatsku. Početkom 80-ih živio je u Popovićima (Konavle), zatim u Hodilju kraj Stona. Za ostatka života više nije surađivao niti komunicirao s ljudima iz zavičaja. Umro je u Dubrovniku 22. ožujka 2002. godine.
Kikić je bio među prvima koji je kritički i stručno iščitao cjelokupnu književnu baštinu bunjevačkih Hrvata. Kako se navodi u Hrvatskom biografskom leksikonu, proučavajući književnost podunavskih Hrvata, pisao je eseje, kritike i prikaze, osobito u subotičkoj Rukoveti (1968., 1970.-71.), te je u Zagrebu 1971. objavio Antologiju poezije bunjevačkih Hrvata i Antologiju proze bunjevačkih Hrvata u kojima je opisao kulturno-politički kontekst bunjevačkoga usmenoga i pisanoga književnoga stvaralaštva te, uz primjere i biografsko-kritičke osvrte na autore, potvrdio njegovu specifičnost unutar hrvatskoga književnoga korpusa. Potom mu je zabranjeno objavljivanje i javno djelovanje, a uništeni su za tisak pripremljen rukopis Antologije eseja i kritike bunjevačkih Hrvata te u pet svezaka tiskani Zbornik dokumenata o preporodu bunjevačkih Hrvata (Subotica 1971).
Kako u jednom tekstu navodi Slaven Bačić, Kikićev lijevi ideološki svjetonazor (među ostalim, bio je i na Golom otoku 1949.-51.) i hrvatstvo koje se kretalo unutar socijalističkoga jugoslavenstva utjecali su da bude nedovoljno poznat i nezadovoljavajuće vrednovan i među samim bačkim Hrvatima. No, nakon pada Miloševićeva režima i demokratizacije društvenoga života, u subotičkim hrvatskim književnim krugovima ukazivano je na važnost njegovih antologičarskih radova (Basch 2002.; Žigmanov 2004.; Vrkić 2004.; Žigmanov 2011.).
Priredio: D. B. P.
