Grupa nezadovoljnih građana iz različitih dijelova Subotice i okolnih sela, a koji nemaju pristup vodovodnoj mreži ili im je voda loše kvalitete, okupili su se u znak prosvjeda ispred Javnog komunalnog poduzeća »Vodovod i kanalizacija«. Policija je osiguravala ulaz u poduzeće te su građani na ogradu objesili prazne balone za vodu s natpisima dijelova grada.

Među prosvjednicima našao se i bračni par Francišković iz Tavankuta, sela koje uopće nema pristup gradskoj vodi za piće, zbog čega svaka kuća ima svoj bunar. Međutim, posljednjih nekoliko godina bunari tijekom ljeta presušuju, zbog čega se mještani suočavaju sa sve većim problemima u svojim kućanstvima.

»Problem s nestašicom vode mi osobno osjećamo posljednje tri godine, bilo zbog suša ili zbog iskopa koje imamo – vjerojatno znate da se odnosi ogromna količina pijeska iz Tavankuta – ne znam zbog čega, ali su nam bunari presušili i od tada se snalazimo kako znamo i umijemo. Problem je i kvaliteta vode koja je narančasta, imala sam problem s djetetom koje se ne može kupati u toj vodi jer dobije osip,« priča Željka Francišković.

»Osim što smo jedno od rijetkih sela na području Grada Subotice koje uopće nema vodovod, suočavamo se s problemom da su podzemne vode pale niže, zbog čega su ljudi prisiljeni bušiti nove bunare, koji naravno nisu jeftini. Te prve i druge vode ima sve manje i moraju se bušiti dubinski bunari koji jako puno koštaju, a zbog poljoprivrede ljudi su prisiljeni zalijevati jer ako se ne zalijeva – ne može se očekivati nikakav urod i to je začarani krug – nemamo vodovod, podzemne vode sve niže, bunari presušuju pa ljudi ostaju bez vode i to je nešto s čim se suočavamo i na što apeliramo već dugi niz godina,« nadovezuje se Marinko Francišković.

Iako je projektno-tehnička dokumentacija za izgradnju vodovodne mreže za naselja Ljutovo, Gornji i Donji Tavankut izrađena krajem prošle godine, Tavankućani nisu optimistični da će se išta dogoditi.

»Bilo je nekih priča, ali to je sve samo priča, jer se ništa ne događa. Tako imamo i vrtić u Tavankutu koji je završen i koji ispunjava sve uvjete, ali zna se zašto se ne otvara, i ljudi koji imaju malu djecu prisiljeni su snalaziti se i davati ih drugima na čuvanje. Nismo podobni, nacionalna smo manjina, tako da vodovoda u Tavankutu neće biti jer smo zadnja rupa na svirali i nismo optimistični dok je ove vlasti,« kaže ogorčeno Marinko.

Na pitanje kako se snalaze tijekom ljeta, vele da su išli kod drugih iz sela po vodu, ali da na kraju nisu imali drugu opciju nego da ulože u kopanje dubokog bunara.

»Iskopali smo novi bunar prošle godine o svom trošku u nadi da će potrajati, ali i to je upitno jer svaki dan opada razina vode. Stari smo ukopavali sve dublje i dublje, no došli smo do dna. A dodatni je problem kada nemamo struje – tada nemamo ni vode. Svaka kuća u selu ima svoj bušeni bunar i hidropak, i onda kad nemaš struje, ostaneš i bez vode,« objašnjava Marinko.

Zbog nestašice vode bili su prisiljeni i rasprodati domaće životinje koje su držali.

»Bili smo prisiljeni prodati stoku i životinje, imali smo ih puno, jer smo u razdoblju suše morali svaki dan nositi po 400–500 litara vode od susjeda koji su imali duboke bunare, a to je ogroman posao. Još bih dodala da je SNS podobnim mještanima nosio balone s vodom, kao eto to vam je utjeha što nemate vodu. Jednom smo imali i cisternu, ali ni to nije rješenje,« dodaje Željka.