U završnici superizborne godine u Hrvatskoj, koja se ne poklapa s kalendarskom godinom, oko 3,5 milijuna birača birat će lokalnu vlast u županijama, gradovima i općinama. Malo je to drugačije nego u Srbiji. Ne mislim pri tome na one kronične bolesti srbijanskih izbora, već na teritorijalnu organizaciju lokalnih samouprava. Svako iole veće mjesto ima svog načelnika, što će reći prvog čovjeka, svog susjeda, koga svakoga dana može sresti na ulici, u trgovini, povući za rukav i pitati, kritizirati, a možda ponekad i pohvaliti. Kod nas to malo drugačije funkcionira, pa se ni trava na nekom seoskom groblju ne može pokositi a da o tome ne odluče u gradu udaljenom 30-40 kilometara. O novcima da i ne pričam.

Izbori u Srbiji za sada su samo želja. Ne ovoga puta vlasti koja je sklona izvanrednim izbornim manevrima, već studenata koji su mjesecima u blokadi. Poslije šestomjesečne blokade izašli su sa zahtjevom za izvanredne izbore. Došli su do onoga od čega su mjesecima bježali, a to je politika.

Jedino moguće rješenje, ishitren potez, ili ono tumačenje vlasti: to vam je oduvijek i bio cilj? Mnogo je u tom studentskom zahtjevu nedorečeno, utopističko. Oko studentskog zahtjeva za izbore nisu suglasne ni oporbene političke stranke. Dok jedni daju apsolutnu potporu, nazivajući to jedino mogućim raspletom, oni drugi otvaraju bolno pitanje samog izbornog procesa i toga koliko bi izbori bez stvarnih uvjeta za njihovo slobodno održavanje mogli biti odraz volje birača.

Ali odluka o raspisivanju izbora je na terenu naprednjaka. Do sada skloni izvanrednim izborima, čisto da potvrde svoju moć, sada kada je era njihove vladavine duge 12 godina najozbiljnije uzdrmana, nalazit će sve moguće izgovore za njihovo neodržavanje.

Jednih izbora će sigurno biti, onih u Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini. Ništa neobično, jer ovo je za stranku izborna godina. Sve ostalo nije baš obično.

Z. V.