Sveti Vinko zaštitnik je vinara i vinogradara. Ovaj blagdana i odlazak u plodne vinograde Fruške gore u Srijemu nekada se s radošću iščekivao. Iako je sve manje vinogradara, još poneki čuvari tradicije i ljubitelji vina štuju ovaj blagdan i običaje. Osim pojedinih župljana, Zavičajna udruga Gibarac na blagdan Sv. Vinka, 22. siječnja, već 27 godina organizira tradicionalni susret Gibarčana kada se također na simboličan način vinograd orezuje i posvećuje, baš kao nekada kada su to radili u Gibaračkoj planini.
Vjera u kvalitetan urod
Vinko, Vinkovo, Vincekovo, Vincencija ili jednostavno blagdan Svetoga Vinka, sinonimi su za svetoga Vinka, koji je oduvijek bio štovan u hrvatskoj zajednici kao zaštitnik vinograda, vina i vinogradara. Povjesničari se slažu da je sv. Vinko živio i umro u doba cara Dioklecijana. Zlatna legenda, kao najraniji izvor (XII. stoljeće), ne navodi puno detalja o životu sv. Vinka, već se uglavnom fokusira na njegovu muku. Preminuo je 22. siječnja 304. ili 305. godine. Kršćani su ga pokopali na današnjem Rtu sv. Vinka u južnom Portugalu. Izgleda da je razlog za njegov progon činjenica da je bio kršćanin i da se nije želio odreći svoje vjere. Ime Vincentius dolazi od latinske riječi vincere (nadvladati, pokoriti), ali sliči riječi vinum koja označava vino. Sveti Vinko je zaštitnik Portugala, Lisabona, Valencije, Zaragoze, Vicenze, vinogradara, vinara, trgovaca vinom, proizvođača octa, krojača, župa i crkava i kapela diljem svijeta.
Jedan od rijetkih čuvara vinogradarske tradicije i običaja na blagdan Sv. Vinka u Srijemu je Marko Žeravica iz Šida, porijeklom iz Gibarca. Nastavio je stoljetnu tradiciju vinogradarstva svojih djedova.
»Već 50 godina idem u vinograd na blagdan Sv. Vinka i veselim se tome. Ta mi je navika usađena još od djeda od kojega sam naučio sve o vinogradarstvu i vinu. Kad sam bio mlad, skupilo bi se nas deset ujutru na blagdan Sv. Vinka kod mene i išli bismo skupa u vinograd u Gibaračkoj planini, gdje su, za razliku od danas, posvuda bili vinogradi. Kada dođemo u vinograd, ložimo vatru i pečemo kobasice i slaninu na žaru, jedemo, pijemo rakiju i nazdravljamo. Na trsove loze stavljamo kobasicu i kulen kako bi grozdovi, po vjerovanju, bili veliki kao kobasica i krupni kao kulen. Zatim trsove zalijemo svetom vodom i bijelim vinom. Molili smo zagovor svetoga Vinka da bude puno kvalitetnog grožđa i vina u izobilju. Nakon toga odlazimo i u druge vinograde i ponavljamo ritual na drugim trsovima. Nakon obilaska vinograda pečemo prase ili janje. Cijeli dan ostajemo u vinogradu, tu ručamo, pijemo vino, veselimo se i pjevamo. Druženje nekada traje i do kasno u noć, a nakon toga slavlje se obično nastavi u nečijem podrumu u Gibarcu«, prisjeća se Žeravica.
Vino pije i onaj tko ga nikad nije pio
Kako je naveo tijekom razgovora, bilo je godina kada je palo puno snijega za Sv. Vinka pa im je bilo teško ići u vinograd, ali to ih nije spriječilo da odu i provedu taj dan u prirodi pijući vino i veseleći se.
»Ništa nije moglo pokvariti radost proslave Sv. Vinka. Neki su otišli i večer ranije. Ostajali su u kolibi, ložili vatru, grijali se, pili vino i tako čekali blagdan. Uglavnom sam sa svojim susjedima išao rano ujutru i postala je tradicija cijeli dan provesti u vinogradu tog dana. Nazdravljali bismo vinom, vjerujući da će nam godina biti rodna, a grožđe kvalitetno. Bilo zbog dubokog uvjerenja ili svakodnevnog rada, naše je grožđe uvijek bilo dobro, a vino kvalitetno i pitko«, kaže Žeravica i dodaje da su to bila lijepa vremena i da mu je drago da je unatoč sve manjem broju vinograda njegov sin Goran nastavio tradiciju vinogradarstva i odlaska u vinograd s prijateljima na Sv. Vinka.
»To je lijepa tradicija i običaj koji bi bilo šteta prekidati. Nadam se da će moji unuci i praunuci nastaviti ovu tradiciju. Kroz priču i prakticiranje običaja puno sam im prenio. Vjerujem da su puno naučili i prihvatili«, zaključuje naš sugovornik.
Zavičajna udruga Gibarac, kao krovna organizacija koja okuplja prognane Gibarčane u Hrvatskoj, već 27 godina tradicionalno organizira susret Gibarčana povodom Sv. Vinka. Osim prigode da se sastanu, druže i vesele, to je prilika da se prisjete starog običaja blagoslova vinograda koji su naslijedili od svojih predaka. Iako je prošlo skoro tri desetljeća od kada su napustili svoje domove, ni vrijeme, ni novi dom, niti okruženje nisu potisnuli njihove uspomene na dragi im Gibarac kao i na običaje koje su tamo prakticirali. Godine 1996. godine na blagdan Sveta Tri kralja u Osijeku petnaestorica Gibarčana inicirali su ideju da se osnuje udruga i poduzeli sve potrebne radnje. Prvi susret Gibarčana održan je u Poganovcima prije poklada iste godine.
Dvadeset i sedmi susret Gibarčana i obilježavanje 29. obljetnice postojanja Zavičajne udruge Gibarac održani su 18. siječnja u dvorani Classic u Osijeku. I ove godine gosti su bili Gibarčani raseljeni diljem Hrvatske, ali i oni koji su ostali živjeti u Gibarcu, kako bi se družili, veselili i evocirali sjećanja na svoj zavičaj i proslavu Sv. Vinka.
S. D.
