Danas petnaestak obitelji u Monoštoru proizvodi i prodaju začinsku mljevenu papriku. Rijetko kome od njih je proizvodnja i prodaja paprike jedini izvor prihoda, no mnogima sigurno više ili manje značajana je dopuna kućnog proračuna. Također se može reći da začinska mljevena paprika ima i visoko mjesto u turističkoj ponudi Monoštora, jer je paprika neizostavni i vrlo bitan sastojak nadaleko poznatog monoštorskog ribljeg paprikaša i kao dio bogate gastronomske ponude koja je danas jedan je od zaštitnih znakova sela. Uranjajući u tajne i povijest proizvodnje začinske mljevene paprike svi će se složiti da je svaki dio procesa proizvodnje bitan, no sigurno je da na kraju bez vrhunski odrađene meljave, bez obzira na kakvoću sjemenskog materijala, sijanja, svih tretmana nakon sijanja, branja, sušenja i ostalih poslova u procesu nema ni vrhunskog krajnjeg proizvoda. To na kraju znači vrhunsku boju, masnoću, sitno mljevenje, vrhunsko sjedinjavanju i ukuhavanje.
Kišovi prvi u Monoštoru
Za pretke obitelji Periškić (Ivšićevi) može se po kazivanju reći da su se prvi u selu bavili meljavom paprike. Julijana Andrašev (81), rođena Periškić, od majke Katice i oca Ivana, danas je najstarija u obitelji Periškić (Ivšićevi) prisjeća se kako su njeni preci u Monoštor došli iz Kupusine i prvi se počeli baviti mljevenjem paprike.
»Moji preci Julijana i Martin Kiš prvi su se u Monoštoru počeli baviti meljavom začinske paprike. O njihovom životu i radu baš nemam puno podataka no znam da su se doselili iz Kupusine u Monoštor i živjeli su u dijelu Švapske ulice (danas Ive Lola Ribara) kojeg su zvali Kiš Pešta gdje im je bio i mlin za meljavu«, kaže Julijana.
Kišovi se nisu bavili proizvodnjom već su samo uslužno mljeli papriku.
»Meljava se plaćala novcem ili se uzimao ušur (dio samljevene paprike) kojeg su kasnije prodavali. Paprika dobivena kao naknada za meljavu bila im je glavni izvor prihoda za život. Svaka obitelj u selu je sijala samo onoliko paprike kolika im je bila godišnja potreba, pa su zarađeni ušur Kišovi prodavali imućnijim obiteljima u okolici«, kaže Julijana.
Mlin za papriku i kukuruz
Nakom smrti bračnog para Kiš u obitelji se nitko nije dugo bavio ovim poslom.
»Julijana i Martin umrli su početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća kada su već oboje navršili 80 godina. Julijanin i Martinov jedini potomak, kći Julijana, ostala je udovica s dvoje djece. Kasnije se udala za udovca Adama Periškića (rođ. 1879.) koji je iz prvog braka ima četvero djece. U zajedničkom braku rađa se još dvoje djece od kojih je jedno moj otac Ivan Periškić (rođ. 1922). Imre, jedno od Julijanine djece iz prvog braka, i moj otac Ivan krajem pedesetih godina prošlog stoljeća kupuju bivši magacinski prostor u Školskoj ulici (danas Vladimira Nazora) gdje smještaju mlin za papriku i mlin za kukuruz. U to vrijeme obitelj Ivana Periškić (Ivšića) više ne radi samo uslugu mljevenja paprike već i proizvode svoju papriku koju kasnije melju i prodaju«, prisjeća se Ivanova kćerka novog početka obiteljskog posla. Objašnjava da osamdesetih godina prošlog stoljeća Ivan i Imre prodaju objekt gdje se vršila meljava, a mlin se rastavlja i stavlja van funkcije. No, ni ova pauza nije dugo trajala.
Mljevenje i proizvodnja začinske paprike nastavlja mlađa kći Ivana Periškića (Ivšića) Tereza s obitelji. Nabavljaju mlin i svu potrebnu prateću opremu te nastavlja s proizvodnjom i meljavom paparike. Proizvodnja i meljava nije više u opsegu kao što je radio njen otac, no tradicija Periškića (Ivšića) je nastavljena. Iskusni poznavaoci proizvodnje začinske mljevene paprike nerijetko ističu kvalitetu stare sorte dvožilne paprike za koju kažu da joj i danas nema ravne. Tehnologija meljave ostala je ista i bez dobrog kamena, oštrog oka, dobrog sluha i kvalitetne sirovine nama ni vrhunskog proizvoda – monoštoske začinske paprike.
Ž. Š.
