Širom Vojvodine
Bandaš Slađan Bošnjak i bandašica Lucija Ivanković Radaković
Predvoditeljski par, nekad u žetvi, a danas simbolično, bandaš i bandašica predstavljaju sve risare i risaruše, sve one koji će doći zahvaliti za plodove, rad, muku, znoj...
Ovogodišnji bandaš je Slađan Bošnjak, a bandašica Lucija Ivanković Radaković.
Oboje su od malih nogu u Dužijanci, i nošnja, oblačenje, povorka, seoske dužijance, običaji, vrućina..., ništa im nije strano i sve s radošću prihvaćaju i rade.
Želja je ostvarena
Mnogim curama ovdašnje hrvatske zajednice koje su aktivne u nekom kulturno-umjetničkom društvu ili u samoj Dužijanci, želja je jednog dana biti bandašica. Te snove i želju imala je ovogodišnja bandašica Lucija Ivanković Radaković koja kaže: »Kada su me pitali bi li htjela biti ovogodišnja bandašica, bila sam u isto vrijeme iznenađena i šokirana. Bilo je to, rekla bih, nekako na prepad. Nisam to očekivala. Još kao curica uvijek sam maštala kako ću i ja jednog dana biti bandašica. Kad sam otišla na studij, to sam nekako ostavila po strani, misleći kako je moje vrijeme 'prošlo', ali eto dobila sam priliku i iskoristila ju i sada mi je drago da imam tu čast«.
Jedno je ono što je široj publici vidljivo kada su u pitanju obveze bandaša i bandašice, a drugo je stvarnost koja sa sobom nosi obveze.
»Istina, ima dosta obveza, išli smo na svaku seosku dužijancu, bili smo na Takmičenju risara, tu je bilo i čišćenje žita i pletenje vijenaca, razna događanja, ali ništa nije teško kada se voli«, priča Lucija koja se voli oblačiti u nošnju i oblači je ne samo za Dužijancu, nego za svaku priliku kad joj se pruži mogućnost.
Kao i svaka žena, za velike događaje bi se i naše majke i bake ponavljale novim ruvom, a tako će biti i kod velike bandašice. »Šijem bandašicino bilo ruvo, a za predstavljanje ću obući nošnju koja je dijelom nova, a jedan dio nošnje je bio od moje majke«.
Lucija je u nastavi na hrvatskom jeziku bila od vrtića, a potom i u osnovnoj školi, dok je srednju školu završila na srpskom nastavnom jeziku. Sada je studentica diplomskog studija sestrinstva. Završila je četvrtu godinu i ostaje joj još jedna, te je sada prvostupnik sestrinstva. Kada su u pitanju planovi što i kako dalje, Lucija kaže:
»Trenutno planiram ostati u Osijeku, prvo završiti petu godinu, a i dobila sam nekoliko ponuda za posao. Manjak je radne snage i u Srbiji i u Hrvatskoj, osobito nas koji imamo fakultet, pa možemo predavati i u školi. No, što će biti krajnja odluka, to ćemo tek vidjeti. Danas mogu samo reći da mi je drago da sam bila u obrazovanju na hrvatskom jeziku, da sam dobila temelje, stekla prijatelje, da smo bili kao jedna velika obitelj, da sam imala prilike putovati, sudjelovati na Etnokampu, na Dužijanci... i sve te uspomene nosim sa sobom. I u srednjoj školi sam imala jedno novo iskustvo u obrazovanju i drago mi je da sam imala priliku sve to iskusiti«.
Lucija je najstarije dijete u obitelji Marinka i Marine Ivanković Radaković, te ima mlađu sestru Katarinu i brata Jakova.
Časna uloga bandaša
Ovogodišnji bandaš Slađan je aktivan član hrvatske zajednice i u Dužijanci je već duži niz godina, a često i onako »iza kulisa«. Oblačenje u nošnju i sami običaji su nešto što voli i što mu nikada nije teško. Poziv za biti ovogodišnji bandaš dobio je od mons. dr Andrije Anišića, koji je naglasio kako ga je pitao katedralni župnik mons. Stjepan Beretić i da ne smije kazati »ne«.
»Moram priznati da sam prvo bio u šoku, ali sam zahvalio na ukazanoj časti i prihvatio se ove časne uloge. Bio je to na kraju lijep moment i drago mi je da sam prihvatio. A Dužijancu i nošnju svakako volim, samo će ovo sada biti jedan novi ugao gledanja«, priča nam ovogodišnji bandaš.
Slađana ste mogli vidjeti u nošnji i kao čuvara Božjeg groba. Posljednjih pet godine upravo je on voditelj skupine momaka koji čuvaju Božji grob, te je, kako je kroz smijeh rekao, i tamo na neki način »bandaš«, odnosno predvoditelj.
Jedna strana bandaša koja je vidljiva svima je kada je on u uglancanim čizmama, čakširama, košulji, odilu, a druga je ona manje vidljiva. Naime, Slađan je aktivan i u samoj Dužijanci te je kao bandaš bio i na blagoslovu žita, a potom je s manjom ekipom ljudi pokosio žito koje se čistilo za ukrašavanje i dijeljenje, aktivan je i na manifestaciji Takmičenje risara, ali i u pripremi iste, te je tako pomagao oko razmjeravanja njive za ovu manifestaciju, kao i u brojnim sitnim poslovima koji su prethodili, a koji se često ne vide i ne spominju. Slađan je i prvi bandaš koji je u novije vrijeme ručno kosio žito, ove godine samo revijalno, ali tko zna za buduće. Prvi susret s kosom imao je kod Stipana Kujundžića koji ga je i učio ovome poslu.
»Poseban osjećaj mi je bio kad sam prvi put stao na oltar kao čuvar Božje groba, a i ovo će u nedjelju sigurno biti poseban osjećaj, jer predstavljam sve mlade u nošnji, predstavljam središnje osobe u manifestaciji Dužijance, sve risare... Taj moment će mi sigurno značiti. Na manifestaciji Takmičenje risara smo obavili žetvu, pokosilo se i ovrlo žito koje je sada brašno od kog će se peći kruh koji ćemo prinijeti u katedrali, a taj kruh će se spojiti i s euharistijom. Tako objedinimo posao i vjeru, molitvu i to je zapravo dužijanca«, priča Bošnjak.
Slađan je po struci prometni tehničar, a uposlen je u tvrtki Pionir, član je Pastoralnog vijeća župe Marija Majka Crkve u Aleksandrovu i obnaša dužnost sakristana i domaćina na Biskupijskom svetištu Gospe od suza na Bunariću, voditelj je Čuvara Božjeg groba i aktivan član zajednice. Treće je dijete u obitelji Josipa i Branke Bošnjak, te ima sestru Tatjanu i brata Miomira, a, kako je naglasio, najmlađi je i prvi bandaš u obitelji.
Ž. V.
