Svaki ozbiljniji kockar, potvrdit će vam to svaki njegov kolega, uspjeh u karijeri neizbježno je gradio na prevarama. Označene karte ili pak dogovoreni znakovi umnogome su isključivali primjenu znanja iz teorije vjerojatnosti u partiji pokera čiji je jedini cilj bio opelješiti protivnika. Istina, laka literatura ili pak filmska industrija lansirali su u ovo područje Johna Henryja Hollidaya, poznatijeg kao Doc Holliday, kao najbržeg revolveraša i nepobjedivog kockara kojemu je to uspijevalo u kombinaciji fantastičnih refleksa, britkog uma i neobjašnjive sreće. Ali, takvi likovi – kao, uostalom, i armija ranijih i kasnijih heroja i junaka – služe samo za retuširanje povijesti i obmanu javnosti na način da joj pritom to još bude i prihvatljivo i lijepo. U stvarnosti su, kao što je poznato, stvari mnogo manje plemenite i mnogo više surove.
Ali, jesu li?
Već odavno na svim meridijanima postoji jedna općedruštvena igra koja, ako se malo preciznije analizira, uvelike podsjeća na partiju pokera i u kojoj se isključivo cijeni filozofija Broja Jedan (dana Horatiu Nelsonu u bitci kod Trafalgara): »Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti«. Takva filozofija, naravno, ne mari mnogo za poštenje i znanje iz područja teorije vjerojatnosti, pa su mnoga društva i prije početka te igre uvela veliki broj pravila s isključivim ciljem da njen tijek protekne »fer i pošteno«. Ali, kao što je poznata maksima da zakoni postoje zato da bi se kršili, poznato je i to da svaki pravi kockar smišlja nove načine da bi na koncu pobijedio. Brdoviti Balkan, da ne idemo dalje na istok i jug, pravi je primjer za to. A i na njemu se ističe jedna, odnedavno mala ali zato ponosna zemlja koja sve više prkosi razumu ne bi li udovoljila srcu.
Rezultati koje je u nedjelju na lokalnim izborima osvojila Srpska napredna stranka (SNS) za divljenje su samo pod određenim uvjetima: da je čovjek francuska sobarica, da je pao s Marsa (onda možda to i ne bi bio čovjek) ili pak da dolazi iz Rusije ili Sjeverne Koreje. Pod svim ostalim (uvjetima) kod svih (ljudi) oni u najmanju ruku izazivaju crv sumnje, u srednju podsmijeh, a u najveću prezir. Samo ako je čovjek član ili simpatizer ove najorganiziranije družine – a ima takvih na stotine tisuća, što milom, što silom – uzet će zdravo za gotovo činjenicu da je SNS pobijedila u 85 od 89 gradova i općina u Srbiji, »prepuštajući« tek tri Mađarima i jednu Bošnjacima čiji predstavnici također, manje ili više, pušu u istu tikvu s pobjednicima. Pa još ono ushićenje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića – koji je sam sebe svrgnuo s mjesta predsjednika SNS-a da bi u svim ključnim momentima (a takvi su svi) s govornice izgurao »stvarnog« u liku Miloša Vučevića – o 76 postotnoj izlaznosti u Pećincima i 87 postotnoj podršci SNS-u i ekstaze nakon »spoznaje« o 95 postotnoj podršci na 99 % obrađenih rezultata! Pa da si osobno Vladimir Putin ili Kim Jong Un pozelenio bi od zavisti! Koga nakon toga uopće zanima ispravnost Vučevićeve ili Vučićeve tvrdnje o »uobičajenosti call-centara«, odnosno pitanje nije li njihovo funkcioniranje na dan izbora najgrublje kršenje izborne šutnje »u svijetu«, s posebnim naglaskom na nas?
A Subotica? Pa isto. Dok se potpora od 51 % SNS-u proglašava povijesnom (što de facto i jeste), ostali sudionici na izborima, pokisli i podvijenih repova – s izuzetkom liste broj 4 – uz kiseli osmijeh i kurtoazne čestitke čekaju u redu da vide koliko će pobjednik biti milosrdan i što će im (i hoće li im uopće) udijeliti iz resora rezerviranih za obnašanje dužnosti na vlasti. Naravno, kao i prilikom slavlja u Beogradu, nesuvislo djeluje da se netko zapita – a sud i pobjednici posebno – ima li istine u podnesenim prigovorima na neregularnosti u izbornom danu? A što bi se tek moglo reći za one koji su mu prethodili!
Činjenica da je u ovom gradu 7.720 građana, odnosno tek nešto više od 15 % posto izašlih na izbore, glasalo za oporbu može se također različito promatrati i tumačiti na više načina, od činjenice da su mnogi sugrađani u posljednjih petnaestak godina otišli iz Subotice do one da je odavno rascijepljena oporba grad na pladnju predala onima protivu kojih se borila dvadesetak godina. Pa i pored toga tri se (načina gledanja) posebno izdvajaju, a zapravo su po smislu samo jedan. Prvi jedan je: ovih 15 % pokazuje koliko je još sugrađana spremno svoju slobodnu svijest koristiti u kritičke i analitičke svrhe. Drugi jedan je: jadan je grad s tolikim postotkom tako opredijeljenih građana. I treći jedan je: tako (nam) i treba.
Gleda li, pak, neki Subotičanin sve ovo iz Beča, Kopenhagena ili Reykjavika možda se sjeti riječi Đoletova Panonskog mornara: »ovo je priča i za suze i za smijeh«. Ovdje ostalim preostaje tek – ogledalo.
Z. R.
