Širom Vojvodine

»Kasom kroz život«

Na Sarić salašu, smještenom između Subotice i Žednika (Salaš 492), bračni par Zoran i Iva Sarić u okviru programa »Kasom kroz život« unazad tri godine provodi hipoterapiju i terapijsko jahanje koji su se pokazali kao veoma djelotvorni u poboljšanju psihičkog, mentalnog i fizičkog zdravlja prije svega djece, ali i odraslih. Stručno znanje za to stekli su u SAD-u i, s obzirom na veliko zanimanje za ovaj vid terapije, spremni su ga prenijeti u svom edukativnom centru koji će uskoro biti otvoren.

Prvi i jedini s certifikatom

Budući da je Zoranovom sinu s oko godinu dana dijagonisticiran Aspergov sindrom, kao doktor veterinarske medicine, ortopedski specijalist, odlučio je nakon povratka iz SAD-a, na obiteljskom salašu koji je naslijedio od roditelja, sa suprugom Ivom započeti s provođenjem terapije s konjima.

»Dok smo živjeli u Americi, mom sinu je s 14 mjeseci dijagnosticiran dječji autizam. Počeli smo ga voditi na te terapije i to je bilo nešto što mu je od svega što smo probali najviše pomagalo i odmah se vidio napredak. Ovaj salaš se pokazao kao idealno mjesto za provođenje terapijskog jahanja. Ja sam inače odrastao s konjima, pokojni otac je godinama radio s kasačima, bio je uspješan u sportskom konjarstvu i uvijek sam znao da ću se baviti njima. Nakon situacije sa sinom odlučio sam da to bude baš ovo – terapijsko jahanje«, kaže Zoran Sarić te ističe kako u Srbiji još uvijek nisu dovoljno upoznati s njegovim blagodatima i koristima – »Ovdje stave dijete na konja, šetaju ga 15 minuta i misle da je to hipoterapija«.

Zoranova supruga Iva završila je defektologiju u SAD-u gdje se dodatno školovala za hipoterapiju, te kao bračni par s potrebnim i neprocjenjivim stručnim znanjem, iskustvom, i kao jedini u Srbiji s certifikatom, mogu pružiti adekvatnu pomoć. Iva nam je objasnila što podrazumijeva hipoterapija:

»To je terapija na neurološkoj osnovi i provodi ju visokospecijalizirani fizioterapeut, znači ona podrazumijeva medicinski tretman. Izvodi se uz vodiča konja i dvoje ljudi sa strane – fizioterapeuta (fizikalna terapija – vježbe na konju), što je Zoranov posao, i mene kao defektologa (govorna terapija – učimo boje, sastavljamo rečenice, dijete crta na konju, razvijamo logiku, motoriku). Kod terapijskog jahanja nije neophodan vodič, tj. konjem može upravljati jahač, uz jednu osobu pored sebe. Da bismo mogli raditi tijekom cijele godine, na salašu smo izgradili halu«.

Hipoterapeutski centar na Sarić salašu prvi je priznat od strane Ministarstva zdravlja RS i jedini s certifikatom uz koji ovaj bračni par efektivno radi unatrag tri godine, te Iva ističe da im je plan otvaranje edukativnog centra za hipoterapiju kako bi za to mogli obučiti zainteresirane za ovaj posao.

»Veliko je zanimanje za nas i često dobijamo upite kada ćemo otvoriti taj centar. Cilj nam je, osim pomaganja djeci, da školujemo druge kako bi se to podiglo na višu razinu, a i velika je potreba za tim jer mi jednostavno ne stižemo udovoljiti svima, koliko je veliko zanimanje«, navodi Zoran.

Višestruka djelotvornost terapije

Na hipoterapiju i terapijsko jahanje Zoranu i Ivi pretežno dolaze djeca (dobi od 4 do 9 godina) s autizmom, Daunovim sindromom, cerebralnom parazilom, epilepsijom, a dolaze im i stariji s multiplesklerozom, depresijom, anksioznošću...

»Puno nam djece dolazi iz Doma za djecu ometenu u razvoju Kolijevka i tu mi mnogo znači iskustvo sa sinom kroz koje sam prošao. Jako je važno doprijeti do djeteta koliko god je to moguće, vidjeti koju vježbu ono može uraditi, voli li tu vježbu. Postoje razne vježbe koje se rade tijekom jahanja; ako su u pitanju invaliditeti, radi se na kukovima, torzu, nogama, koljenima. Imamo pojas koji koristimo, gume sa strane koje se zatežu kako bi dijete bilo rotirano na jednu ili drugu stranu. Jedna terapija traje minimum 30 s tim da mi gledamo da bude 45 minuta, sve zavisi od trenutnog stanja djeteta«, pojašnjava Zoran te dodaje da im dolaze i odrasli s psihičkim problemima.

»Među njima ima onih koji se boje jahati konja, ali im pomogne samo to što budu uz njega, čiste ga, hodaju uz njega pola sata i to ih skroz opusti. To je ta moć prirode što smo zaboravili koliko pomaže. Spomenuo bih tu podatak iz Prvog svjetskog rata: konjanici su u odnosu na pješadiju doživjeli osam puta manje posttraumatske sindrome.«

Na pitanje na koji način konji, odnosno jahanje, utječu na ljude, tj. njihovo fizičko i psihičko stanje, Iva odgovara:

»Najviše volim reći da magnetno polje srca konja preuzima magnetno polje srca jahača i na taj način dolazi do smirenja našeg srca. Konji imaju sporiji ritam otkucaja i tako se automatski i mi umirimo. Jahanje na konju ne može se usporediti ni sa čim i ništa nije slično tom osjećaju. Konji imaju tzv. trodimenzionalne pokrete, tj. impulse koji se s njihovih leđa prenose na našu karlicu i oni u stvari simuliraju kretanje što je npr. kod invaliditeta jedini mogući vid kretanja. I dan-danas ispituju što je to kod konja što ga razlikuje od drugih životinja, a tako pozitivno utječe na ljude, ali ne mogu točno utvrditi. Zna se da postoji nešto ali se ne zna definirati, to se može (mora) samo doživjeti i osjećati«.

Također nam je navela i neka od pozitivnih iskustava/primjera koje su doživjeli s djecom nakon ovih terapija:

»Imali smo slučaj s djetetom koje nije hodalo do svoje 11. godine, samo je puzalo, a nakon par terapija kod nas je prohodalo. Bilo ih je koji su nakon godina nepričanja ubrzo progovorili, bio je jedan devetogodišnji dječak s autizmom koji je imao pratitelja u školi a nakon treće terapije kod nas on mu više nije bio potreban. Zvala nas je njegova učiteljica da pita što i kako radimo, jer nije mogla vjerovati da je za kratko vrijeme tako uznapredovao. Riješili smo problem i ostavljanja pelena, tj. odlaska na nošu, potom straha od vožnje bicikla odnosno nedostatka balansa, a jahanjem konja utječe se i na podizanje samopouzdanja, buđenje ljubavi, pažnje, nježnosti. Posebno zadovoljstvo nam predstavlja činjenica da se djeci pojavi osmijeh na licu čim ih stavimo na konja«.

Zoran dodaje kako je jako važno imati pravilno odabranog konja, što mnogo ljudi ne zna.

»Važan je pokret plećki, razmjerava se korak konja, konj mora biti izrazito miran, pametan i posebne naravi kako bi prenio tu dodatnu pozitivnu energiju. Mora biti posebno obučen za to. Mi imamo pet konja koji su uvezeni iz Švedske i Norveške i specijalizirani su za ove vrste terapija. Imamo jednog koji je tzv. test model i s njim radimo klasično jahanje kako bismo ga pripremili za to«, kaže on te dodaje kako im puno znači što je prepoznat njihov rad i što im je ponuđena pomoć bez toga da su je tražili.

»Zahvaljujući Pokrajinskom tajništvu za privredu i turizam registrirani smo kao pružatelji medicinskog turizma pa nam dolaze ljudi iz čitave Srbije, potom iz Mađarske, zbog čega smo napravili jedan apartman, a u planu je izgradnja još dva. Također, Ministarstvo zdravlja i Centar za socijalni rad u Subotici nude jednokratnu pomoć svaka tri mjeseca po pet terapija obiteljima čijim je članovima potreban ovakav vid pomoći«, navodi Zoran.

Iskustva i rezultati sve govore

O pozitivnim efektima i djelotvornosti terapijskog jahanja najbolje svjedoče roditelji.

Dolores Mataija Numanović: Edo ima 3,5 godine i dolazimo ovdje od ožujka. Nema dijagnozu autizma tj. liječnici to neće reći, kažu da je još mali, da je premalo simptoma da bi se sad još reklo. Rečeno nam je da ide kod logopeda, defektologa, na sve moguće tretmane. Strancima se ne odaziva na ime i ne reagira kad se nešto traži od njega da uradi. Sve je bilo u redu do godinu i pol, izgovarao je neke riječi, a od rujna prošle godine uopće više nije govorio, samo je ispuštao neke glasove. Nakon prvog tretmana ovdje sve se vratilo što je prije brbljao, opet je počeo izgovarati neke riječi, slogove i baš smo bili ugodno iznenađeni. Ove terapije jako pozitivno utječu na njega i čini nam se da kada kaže nešto, sada zna i značenje toga.

Tamara Gala: Petra ima 12 godina i ima dijagnozu umjerene duševne zaostalosti. Dolazimo ovdje oko mjesec i pol dana i za vrlo kratko vrijeme smo primijetili neke pozitivne promjene – puno je bolja što se tiče ponašanja, samostalnija je, puno bolji su joj pažnja i koncentracija, sastavlja razumne rečenice i naučene pjesmice sad otpjeva cijele, a ne kao prije samo strofu-dvije. Također, imali smo problem i s ishranom, a otkad dolazimo na terapijsko jahanje, počela je samostalno jesti. Već doma kad joj kažem da idemo na jahanje, jako je sretna, bez problema se obuče i sve vrijeme u autu mi priča kako ide kod Ive i kod Zorana. Dok je na konju, sve vrijeme joj je osmijeh na licu; to što rade s njom jako je ugodno za nju i to se baš primijeti.

Zoran i Iva terapije provode svakoga dana, osim nedjeljom, i to pretežito poslije podne (od 14 do 21-22 sata), a više o blagodatima i koristima jahanja na Sarić salašu može pročitati na internetskoj stranici terapijskojahanje.rs.

I. Petrekanić Sič