Širom Vojvodine

Zlatna medalja za hrabrost strojovođi Robertu Ostrogoncu iz Subotice

Na svečanosti u povodu Dana državnosti, održanoj 15. veljače u Predsjedništvu Srbije, zlatnom medaljom za hrabrost Miloš Obilić odlikovan je strojovođa Robert Ostrogonac iz Subotice, djelatnik kompanije Srbijavoz. Naime, on je 17. studenoga 2023. svojom brzom i hrabrom reakcijom spriječio teže posljedice sudara putničkog vlaka kojim je upravljao i teretnog vlaka na dijelu pruge Odžaci – Ratkovo. Odlikovanje mu je, kao i drugim brojnim pojedincima i institucijama, uručio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

 

Presudnih dvije sekunde

Zahvaljujući brzini i razboritosti, pa i »šestom čulu«, Robert Ostrogonac je tog petka, 17. studenoga, spasio ne samo svoj već i živote tko zna koliko putnika od njih preko 50, koje je vozio crvenom ruskom garniturom.

»Vozio sam putnike na relaciji Novi Sad – Subotica kada je spletom nekih nesretnih okolnosti došlo do sudara teretnog i putničkog vlaka. To se dogodilo između stanica Ratkovo i Odžaci oko 18 sati i 40 minuta. Znači mrak je, vlak juri, a pred vama odjednom kraj teretnog vlaka. Da je bio dan, do sudara vjerojatno ne bi došlo, ali pod ovakvim uvjetima, da sam zakasnio samo dvije sekunde, mi bismo u njega udarili s preko 70 km na sat. Međutim, tu je bila, rekao bih, sreća, ali i neki predosjećaj prije nego što sam ga ugledao. Nešto mi jednostavno nije odgovaralo, neka dubina mraka, pa sam u jednom momentu smanjio brzinu sa 100 na 93 km na sat. Držao sam kočnicu i čekao da vidim jesam li nešto umislio ili nečeg stvarno ima ispred nas. Kada sam ugledao završne signale od teretnog vlaka, aktivirao sam ekstremno kočenje, odjurio do putnika i viknuo im da se drže, a sve se to odvijalo u devet sekundi. Trezveno su odreagirali, nije bilo vriske, galame, zaista su više od mene zaslužili orden. Umjesto sa 100, udarili smo u teretnjak s 50 km na sat, što nam je svima spasilo živote. Bilo je između 50 i 60 putnika, od čega ih je 53-54 primljeno u bolnicu, a četvero zadržano. Među tih četvero teže ozlijeđenih bio sam i ja i zbog loma kosti u zglobu ramena na tromjesečnom sam bolovanju. Da nisam izjurio iz svoje kabine, koja je kompletno smrskana, tko zna što bi bilo sa mnom, u boljem slučaju prošao bih s mnogo težim ozljedama«, prepričava nam trenutke oko sudara Ostrogonac, i to s takvim detaljima da i onaj tko ga sluša osjeća uzbuđenje i nelagodu.

I tu tragediji nije kraj – treba ustanoviti njezine posljedice.

»Kako sam utrčao u putnički prostor, odjednom letim kroz zrak, udaram leđima, potom otvaram oči, mrkli mrak je. Dobro je, živ sam, konstatiram i ustajem. Vidim konduktera Sinišu Živkovića da nije dobro (grudima je naletio na rukohvat i slomio je šest rebara), no uspostavljam s njim komunikaciju da vidim kako je. Odlazim po telefon koji je ostao u upravljačnici, pukao mu je displej, ali sam uspio pozvati našu operaterku, a kolega policiju. Potom prolazim kroz vlak, javljam koliko ima ljudi, koliko ih je ozlijeđeno. U cijeloj toj zbrci vise komadi od oplate, stakla razbijena, s lijeve strane se nije moglo izaći od bujne vegetacije, pa sam izašao s desne provjeriti curi li negdje nafta, varniči li negdje, da se nešto ne bi zapalilo. Sa slomljenom rukom, onako izubijan, po mraku, uz svjetlost mobitela, prošao sam uz garnituru dugu 50 m i ustanovio da ne postoji opasnost od požara. Policija i Hitna pomoć su stigli za 10-15 minuta. Putnici su polako sišli i svi ozlijeđeni su zbrinuti«, završava Ostrogonac opis sudara, dodajući kako se ovako nešto rijetko događa te kako se posljednji sličan sudar dogodio prije oko 15 godina između Sajlova i Kisača, kada je također putnički naletio na defektni teretni vlak, ali manjom brzinom od ove.

 

Treća generacija željezničara

Robert Ostrogonac treća je generacija u svojoj porodici koja radi na željeznici. Djed mu je bio pružni radnik, a otac cijeli svoj radni vijek strojovođa. Svi pojmovi i terminologija oko željeznice bili su mu poznati iz djetinjstva, sve mu je bilo dosta blisko, pa se, kako kaže, nekako dogodilo da se i on zaposli tamo. Na željeznici je 26. godinu, osmu godinu je strojovođa (prije toga je bio rasporedni radnik, kondukter), a za sada je upravljao samo putničkim vlakom. O svom i generalno o ovom poslu, za naš nam tjednik priča:

»Smjena mi traje 12 sati, u okviru kojih smijem voziti najviše osam sati. Relacije na kojima trenutno vozim su Subotica – Zrenjanin, Subotica – Bogojevo – Novi Sad, Subotica – Kikinda, sad se krenulo za Segedin gdje još nisam išao, ali ću voziti i tamo. Inače, prije nego što se počne voziti na novoj relaciji, strojovođa mora proći pripremu u smislu da određenom prugom mora voziti preko dana i preko noći, kako bi se dobro upoznao s njom. A inače prije no što se postane strojovođa, polaže se državni ispit, a potom kreće vožnja, ne samostalna već kao treća osoba, tj. pod nadzorom ste. Kada se položi praktični dio, počinje se sa samostalnom vožnjom. Tijekom vožnje strojovođa konstantno mora biti fokusiran na vožnju, odnosno na prugu, i što je brzina veća i fokus mora biti veći, jer je tada prilikom kočenja zaustavni put duži. Najveća brzina kojom vozim (na dionici Bogojevo – Novi Sad) je 100 km na sat«.

Kaže kako ovaj posao nije nešto uzbudljiv (osim kada su u pitanju ovakvi neočekivani tragični događaji), ali nije ni da uvijek prolazi bez problema.

»Najveći problem u ovom poslu je naš odnos s vozačima drumskih vozila. Naime, mi kad ispoštujemo naš propis koji se tiče zaustavljanja vlaka pred pružni prijelaz, vozaču drumskog vozila djeluje kao da ja propuštam njega. Jer kada je pružni prijelaz neispravan (bez branika), ja moram stati ispred njega, sirenom dati signal kao znak 'pazi' i lagano krenuti. Vozači drumskih vozila, 99 posto njih, pretpostavljaju da sam stao kako bih ih propustio. Ne, stao sam kako bih ispoštovao moj propis. A vozači, ako su već položili vozački ispit, trebali bi znati tko ima prednost na pruzi (zato je tamo prometni znak STOP). Pravilo je, znači, da se mora stati s vlakom, ali sad je prijedlog da se usvoji izmjena u pravilniku da se vlak ne zaustavlja već da se brzina smanji na 15 km na sat (jer izgleda da to zaustavljanje vozači pogrešno protumače). Bilo je slučajeva da je auto prošao ispred mene, a ja nisam vidio jesam li ga udario ili ne i to je bilo dosta učestalo«, pojašnjava Ostrogonac, dodajući da strojovođe imaju beneficirani radni staž (četiri mjeseca na godinu).

»Kada sam položio za strojovođu, pokojni otac mi je rekao, a to govori i većina drugih strojovođa – ideš u službu gdje ti je jedna noga u grobu, a druga u zatvoru. Ako pogriješiš, napraviš nešto, zatvor je jedna od realnih opcija u tvojoj karijeri. U ovom mom slučaju, da sam zakasnio dvije sekunde u izlasku iz kabine, završio bih na onom drugom mjestu. Sve to nije toliko do uvjeta, koliko do odgovornosti koju nosite na ovom poslu, jer tih 50-60 putnika je ostalo živo zahvaljujući toj mojoj reakciji.«

Pitali smo našeg sugovornika-heroja i je li u djetinjstvu puno putovao vlakom budući da mu je otac bio strojovođa:

»Možda će ovo zvučati čudno, ali ja nikad nisam bio u lokomotivi kod mog oca, ne zato što me to nije privlačilo već zato što je otac imao strožiji pogled po pitanju posla i nije miješao privatno i poslovno. No, putovali smo obiteljski na ljetovanje, npr. na relaciji Subotica – Ploče i dosta smo bili oslonjeni na putovanje vlakom, jer je to bilo najekonomičnije i najbrže«, kaže Robert Ostrogonac i izražava nadu da ćemo i svi mi za godinu-godinu i pol daleko više putovati vlakom.

Ističe kako je među ostalim plan da na svaka dva sata prometuje vlak na relaciji Beograd – Budimpešta, te kako će se iz Subotice do glavnog grada Mađarske stići za sat i pol.

Na koncu kaže kako se nikad nije pokajao što je odabrao ovaj poziv, kako na medalju gleda kao na nagradu za cijeli njegov put te kako mu je drago što je netko procijenio da je ovaj njegov postupak bio vrijedan ovakvog priznanja.

I. Petrekanić Sič