Širom Vojvodine

»Vinogradu kažeš i dobro jutro i laku noć«

Tavankućanka Maja Petrić i njezin suprug Andrej Kurtek su prije pet godina donijeli odluku da zasade vlastiti vinograd. Njihov vinograd se nalazi na zemlji pored salaša na kom je Maja i odrasla. Razlog za takav pothvat je krajnje jednostavan – samo su željeli piti dobro vino, te su uzeli stvari u svoje ruke. Prva godina je bila obilježena brojnim izazovima, ali, kako Maja kaže, od prve berbe su dobili fantastično vino da na kraju nisu zažalili što su se upustili u ovakvu avanturu.

»Vinograd se nalazi u Gornjem Tavankutu, pored našeg starog salaša i nekad smo tamo imali voćnjak. Prvi smo dio posadili 2018. godine, ali zanimljivo je što nam se tada pola vinograda nije primilo. Htjeli smo da nam uzgoj bude što je moguće više organski, tako da smo nakon istraživanja došli do talijanske sorte sorelli koju smo uvezli. Prvo smo, naravno, htjeli ići u pravcu naših domaćih sorti poput kevedinke, ali ova talijanska sorta ima veliki potencijal. Također, treba je manje tretirati preparatima, tako da smo se odlučili malo i riskirati. Sadnice su kasno stigle, bile su zadržane u fitosanitarnoj inspekciji na granici. Ispostavilo se kako ova sorta nije registrirana kod nas i zato se zbog te kasne sadnje vinograd slabije primio. Talijani su razumjeli naš problem, bili su kod nas da obiđu vinograd i poslali su nam još sadnica i tako smo završili s hektarom vinograda«, priča naša sugovornica i dodaje: »Mi smo se u suštini odlučili na ovaj potez, jer volimo piti vino i nismo bili zadovoljni ponudom koja se može pronaći na rafovima, a da je u nekom budžetu od 10 do 20 eura. Volimo bijelo vino, a njemu ne odgovara da stoji duže na polici. Odlučili smo zasaditi vinograd i tako mi danas pijemo samo naše vino«.

Sorelli i morava

Ostali su dosljedni sorti sorelli i organskom uzgoju, jer su bili veoma zadovoljni dobijenim vinom ali su u međuvremenu zasadili i jednu domaću sortu – moravu, koja je razvijena na institutu u Srijemskim Karlovcima i koja je jako otporna.

»Vjerojatno jer potječe s našeg područja i mnogo ju je lakše održavati, ova talijanska je malo razmažena naspram morave. Ponekad se pitam zašto nismo samo tu lozu posadili, ali vino koje se dobije od sorte sorelli je zaista mnogo lijepo vino. Ima cvjetnu aromu, miriše na cvijet zove, kada počne fermetacija, pogotovo nakon naše prve berbe kada sam pravila svoje prvo vino, sve je mirisalo na ananas i mango i osobno sam bila oduševljena. Za uzgoj sorellija koristimo samo preparate koji su dozvoljeni u organskoj proizvodnji, ti preparati su zasnovani samo na bakru i sumporu, sa stvarno minimalnim postotkom bakra plus organska prehrana. Inače, sve radimo ručno, samo traktorom obrađujemo travu, ali budući da je sve ostalo ručni rad, a ruku je sve manje i ovo je mnogo posla za nas. Nakon rezidbe u veljači, negdje tijekom početka svibnja kada krene vegetacija, mi u suštini ne izlazimo iz vinograda jedno dva mjeseca«, kaže naša sugovornica.

Prema Majinim riječima, njihova priča s vinogradom je još uvijek u razvoju. Za sada u njihovom vinu uživa samo mali broj ljudi koji su upoznati s njihovim hobijem, a cilj im je da jednog dana imaju i vlastitu vinariju:

»Hektar je premalo da bi se ovo naše vino pustilo u neku veću prodaju, a opet, ovako kada prodamo koju litru tu i tamo nekome za Božić ili rođendan, ostane nam zaista mnogo vina. Tako da je budućnost malo neizvjesna. Uglavnom ljudi zapravo ni ne znaju da mi imamo naš vinograd i naše vino, čak ni oni koji cijeli život žive u Tavankutu. Vino prodajemo od kuće, nešto proda moja mama u Tavankutu, nešto mi u gradu, ali nije to ništa veliko. Mi smo imali jednu romantičnu viziju kada smo se krenuli ovim baviti, da imamo vinograd i vlastitu vinariju, ali ta priča oko vinarije je trenutno otišla u 'zapećak'. Jednostavno, potrebne su velike financije za to, a i mi smo se bolje upoznali s time koji su zahtjevi za jednu pravu vinariju, tako da smo trenutno samo ozbiljni hobisti«.

Dug put od trsa do boce

Dug je put koji se treba proći kako bi se od jednog trsa dobila jedna boca vina, pogotovo uzimajući u obzir osjetljivu prirodu loze sorelli koja zahtijeva puno pažnje.

»Prošle godine smo imali 'zelenu berbu', tako zovemo berbu kada se skida višak grožđa. Morali smo skidati od 30 % do 50 % roda, jer kada loza prerodi, onda to više nije to, ne dobija se ta kvaliteta. Ušli smo u ovo ne zbog količine nego da bismo proizveli kvalitetno vino. Budući da koristimo sredstva koja nisu jaka, moramo voditi mnogo računa o biljkama jer je loza veoma osjetljiva; smeta joj vlaga, smeta joj previše sunca, mora biti prozračno... Uglavnom, puno ručnog rada. Naši stari bi rekli: vinograd traži slugu, a ne gospodara ili vinogradu kažeš i dobro jutro i laku noć. Doista je tako, pogotovo ljeti«, priča Maja Petrić.

Berba je, kaže, najkaotičniji dan.

»Sjećam se kad je moj dida još imao vinograd i kako je berba trajala cijeli dan. Dida je koristio onu staru presu i to se tako cijedilo cijeli dan. To je za mene sve bio doživljaj. Naša berba izgleda malo drugačije, mnogo je brže, trudimo se iscijediti grožđe i napuniti bačve što prije, da bude što manje kontakta sa zrakom. Dobar dio dana ode i na pranje. Meni je zanimljivo što su nas nepoznati ljudi kontaktirali da bi se rado pridružili u berbi, jer nisu nikad to vidjeli ili doživjeli.«

Prema Majinim riječima, trenutno ne planiraju proširenje, već upravo suprotno:

»Moramo izvaditi jedan dio ove godine, ispostavilo se da su se razboljele neke loze, tako da ne želimo riskirati da se to proširi. Tako da – smanjujemo vinograd, mislimo da će nam i život biti malo lakši poslije. Kad god prolazimo pored nekog mladog vinograda, uvijek mi je u glavi misao – ne zavidim im, jer znam koliko je to posla«.

Uzgoj cvijeća

Pored vinogradarstva, Maja Petrić se bavi i fotografijom, ali je i pasionirana uzgajivačica cvijeća:

»Moja ljubav prema cvijeću i biljkama je krenula kada sam se odselila iz Tavankuta i kada sam počela živjeti u stanu. Tada sam shvatila koliko mi nedostaje priroda oko mene, jer sam navikla na sve to na selu. To mi dođe kao neka vrsta meditacije. To što sadim brzo se i razmnožava, u isto vrijeme bavim se i fotografijom, volim 'fotkati' biljke u svom vrtu i to postavljati na svoj Instagram, kao neka vrsta bloga. To su primijetili dekorateri i od prošle godine s njima povremeno surađujem. Ako im nekad nedostaje neko cvijeće, znaju da ga možda mogu pronaći kod mene. Problem je što oni obično tragaju za bijelim cvijećem zbog svadbi, a ja više volim ono u bojama«.

Na pitanje planira li i ovaj drugi hobi podići na jedan viši nivo, Maja kaže:

»Voljela bih da preraste u nešto, ali ne bih voljela da to bude samo prodaja dekoraterima. Više bih se voljela okrenuti nekoj drugoj publici, možda neka vrsta edukacije ili show garden. Danas su popularne razne radionice i ljudi tragaju za novim iskustvima. Razmišljam u tom pravcu, možda da organiziram neka okupljanja i da se radi nešto kreativno s tim cvijećem«.

Ivan Benčik