Čitajući rukopis Ravničarka elegija Žejke Zelić Nedeljković – dobro poznate revnom hrvatskom čitateljstvu u Vojvodini kojem se predstavila romanom Bezdan 2006. te poetskim zbirkama (intimna) Kronika srca 2013. i Slikam te riječima 2015. godine, a istaknuta je u pjesničkim pregledima i antologijama – bivamo uvučeni u ambivalentnu igru svjetla i tmine. Filozofski, poetski, teološki i kroz brojne druge diskurse obremenjena simbolika ovih oprečnih polova otvara mnoštvo horizonata, asocijacija i pitanja, a autorica postavlja čitatelju smjerokaze na razinama motiva, tema i ideja za razumijevanje njezine poezije. I kada je tek iskra i kada jarko sja i kada jedva treperi, svjetlo je percipirano pozitivno – sinonim je za život, smisao, ljubav, istinu. Motivi sutona, pomrčine, mraka, gliba – koji funkcionira i u prenesenom značenju sljepoće polusvijeta i ispraznosti – pritišću životnu oprugu u propadljivost, ništavilo, besmisao. 

(....)

Ispod naslovljenog elegičnog, tužnog i sjetnog tona ove zbirke pjesama, odnosno, ispod crnila crnice koje je zagasito, teško i, čini se, jednolično trepti bogatstvo misaonih i duhovnih šara koje vremenom dobivaju patinu neprolazne ljepote i vrijednosti, o čemu autorica piše u pjesmi Djeca sjete a o čemu svjedoči i višegodišnje čekanje na tiskanje ovih pjesama. Pored doprinosa dijalektalnom pjesništvu na bunjevačkoj ikavici, pravi antologijski biseri kršćanske duhovne lirike dolaze nam s tiskanjem ovoga rukopisa kojemu želim pozitivnu recepciju!

(iz pogovora Nevene Baštovanović)