Širom Vojvodine
Posao koji se radi 24 sata
Ovoga smo tjedna vodili razgovor s Vjekoslavom Sudarevićem, čovjekom koji stoji iza veterinarske ambulante i apoteke Sudarević-Vet. Odmah smo uvidjeli kako veterinar doista mora voljeti svoj posao, budući da je to obveza koja traje 24 sata na dan, jer Vjekoslav također radi noćna dežurstva.
Upitan o svojim počecima i kako se odlučio otisnuti u avanturu veterine, Vjekoslav Sudarević nam odgovara: »Svoj posao sam počeo raditi od malih nogu. Odrastao sam skoro u centru Subotice, imali smo mnogo pasa, mačaka, svinja, a majka mi je bila sa salaša te sam stalno bio u kontaktu sa životinjama. Jednostavno, pronašao sam se u veterinarskom pozivu, što sam često ponavljao kao odgovor na pitanje – što ćeš biti kada odrasteš? Ta ljubav je usađena u mene i kao takva je ostala i opstala. Poslije osnovne škole htio sam upisati medicinu jer mi je Bačka Topola tada bila previše udaljena, ali u dogovoru s mojim ocem, upisao sam gimnaziju. Poslije toga mi je jedan jedini izbor fakulteta bila veterina koju sam i upisao u Zagrebu. Do 2005. sam bio na studijama, vratio se kući, počeo polako ulaziti u praksu, a 2008. godine sam diplomirao. Od tada sam 24 sata na dan u tom poslu. Početak mog radnog angažmana bio je u veterinarskoj stanici Veterinar, a 2014. godine prelazim kod kolege na Palić. U prosincu 2015. godine sam registrirao firmu, a početkom 2016. krećemo s aktivnim radom u našoj veterinarskoj ambulanti.«
S velike na malu praksu
Zbog specifičnosti posla Vjekoslavova prva ideja bila je baviti se »velikom praksom«, kako oni to nazivaju u žargonu, što podrazumijeva rad u govedarstvu i svinjogojstvu. »Bio sam jedan od mlađih igrača u cijeloj priči, radio sam u ambulanti, na terenu, skupljao znanje gdje god je to bilo moguće. Prevashodno sam bio fokusiran prema tom smjeru poslovanja jer je tada još stočni fond koliko-toliko bio u normali, tj. moglo se živjeti od te vrste rada. Ali došli smo do toga da je stočni fond takav kakav jeste, morala se početi tražiti alternativa«, kaže Vjekoslav.
Kada je otvorio ambulantu, 90 posto rada je bila terenska veterina i »velika praksa«, a sada je to tek oko 5 posto. »Situacija se potpuno okrenula, kućni ljubimci su u fokusu, pa se prilagođavamo i mi. Nabavili smo kompletnu dijagnostiku, a imamo i svu potrebnu aparaturu. Klima poslovanja se u potpunosti promijenila kao i platežna moć klijenata, zato smo počeli raditi ‘malu praksu’. Nisam izašao u potpunosti iz dijela veterine koji se bavi stočarstvom, imam starih klijenata s kojima imam odličnu dugogodišnju suradnju, ali u posljednje dvije godine više ne primam nove klijente iz tog dijela poslovanja. Jednostavno ne stignem fizički ići po terenima, a uz to i voditi firmu s kompletnom papirologijom«, govori Sudarević.
Uz Vjekoslava još je dvoje uposlenih, a svatko je zadužen za određeni dio posla.
»Kolegica najviše radi internistiku za bolesti životinja i njihovo liječenje. Moj dio je pokrivanje terena, cijepljenje, kako za veliku, tako i malu praksu, a najviše radim kirurgiju životinja. Supruga pokriva dio prodaje budući da imamo registriranu i veterinarsku ljekarnu, prodajemo hranu i suplemente. Trudimo se raditi svatko svoj dio posla. Takvu organizaciju smo primijenili prije godinu i pol dana, čisto kako bi rasteretili i podijelili radne obveze među nama«, kaže Sudarević.
Sve što sada rade rezultat je prilagođavanja tržištu i novonastalim uvjetima koji su bitni za egzistenciju. »Postoje i kolege koje rade isključivo jednu vrstu prakse, ali budući da se situacija u stočnom fondu promijenila, buduće i mlade kolege uopće više ne žele izlaziti na terene jer je to izuzetno težak posao, mala zarada, dugo se čeka na isplatu, sve zajedno čini poslovanje i održivost upitnim«, ističe Vjekoslav Sudarević.
Prelazak s velike na malu praksu nije bio nagli događaj, a korona je utjecala da Sudarević u svoj posao uvede i veterinarsku ljekarnu. »U tom momentu, zbog specifičnih uvjeta funkcioniranja društva, trgovina je počela naglo rasti. Tu smo uvidjeli potrebu pokretanja tog dijela poslovanja, a s trgovinom su došli i vlasnici kućnih ljubimaca koji su povećali obim veterinarske djelatnosti«, kaže naš ovotjedni gospodarstvenik.
Veća stočarska gospodarstva se gase, no povećava se broj intervencija na kućnim ljubimcima, a tome je svoje poslovanje prilagodio i Sudarević. »Mogu napraviti i jednu usporedbu s Hrvatskom. Tijekom mog studiranja, točnije od 2000. do 2005. godine, fokus učenja se svodio na govedarstvo. Psi i mačke su postojali u fusnotama. Vremenom se to mijenjalo kako je trajao pristupni period Europskoj uniji, sela su polako propadala, a praksa je dobila zaokret prema kućnim ljubimcima. Kod nas je taj proces sporiji, ali je preslika situacije koja nas polako čeka, što se i pokazalo u praksi. Nekada su sva kućanstva u selima imala krave, sada ih je ostalo izuzetno malo. Tradicijska poljoprivreda prelazi mladima sa sela u drugi plan zbog svoje nerentabilnosti. Odlazak mladih u poslovne zone većih industrija indirektno je doveo do promjene i u veterinarskoj praksi«, kaže za naš tjednik Vjekoslav Sudarević.
Prilagođavanje klijentima
Za razliku od mnogih, Sudarević-Vet nema većih problema, u pitanju je, kako navodi sugovornik, sezonska količina posla. U nekim momentima imaju veće gužve, ali na svaki izazov odgovaraju profesionalno i ekspeditivno. »Dugi niz godina smo prilagođavali funkcioniranje ambulante, kako klijentima, tako i našim potrebama, jer želimo što bolje uraditi svoj dio posla. Vanjski faktori kao što su povećanje cijene repromaterijala, lijekova i opreme na koje mi ne možemo utjecati, stvaraju određenu problematiku s kojom se svi srećemo u svojim poslovanjima, ne samo u veterini. Na primjer, drastičan odraz na kupovnu moć imaju super premium i premium klase hrane za ljubimce, koja je bila pristupačnija prije godinu i pol dana. Kako je cijena rasla sa svakom našom sljedećom narudžbom, sve manji broj klijenata se odlučio koristiti je. Polako su prelazili na jeftinije brendove i klase, poput ‘low cost’ hrane iz trgovačkih lanaca. Uslužna djelatnost koju diktira ljubav prema vlastitim ljubimcima je nešto za čega se ne pita trošak, uvijek ljudi idu do kraja. Tu su inputi malo veći zbog cijene lijekova, ali smo se trudili zadržati je u normali kako ne bi postali nedostižni našim klijentima«, navodi Sudarević.
»Radimo trenutačno na proširenju trgovine, tj. veterinarske ljekarne. Širimo kapacitete kako bi imali gdje posložiti robu na adekvatan način. Ulagali smo i u kirurški dio poslovanja, ali nažalost, kao i sve drugo, kirurgiju također diktira platežna moć klijenata. Rutinske operacije koje su više preventivnog karaktera poput sterilizacije mačaka su pale u drugi plan, dok obvezne operacije klijentima ne predstavljaju problem, jer kako sam prije rekao, njih diktira ljubav prema kućnim ljubimcima. Nabava kvalitetne kirurške opreme je izrazito skupa, kao i propratnih strojeva za kemijske analize, sve su to ekstremni troškovi koji su ‘iza kulisa’, jer ih klijenti doslovno ne vide. Taj dio je ljudima teže razumljiv, jer kvalitetna operacija podrazumijeva mnogo inputa, a ne samo zasjeći i odstraniti problem. Jednostavno, cijena diktira određene trendove koje moramo pratiti i konstantno se prilagođavati novim okolnostima tržišta«, zaključuje Vjekoslav Sudarević.
Ivan Ušumović
