Subotičani i Somborci, ni krivi ni dužni, već duže vrijeme žive u pravom opsadnom stanju. Blizina granice s Europskom unijom dovela je u njihove ulice, izletišta, voćnjake, divlje pansione, vikendice, napuštene kuće stradalnike ratova i tko zna još kakvih drugih nevolja koje su ih potjerale na put dug tisuće kilometara, s velikim znakom pitanja koliko će im trebati do cilja, hoće li uopće stići i koliko će to platiti. I na koncu, kada stignu do »obećane zemlje«, hoće li tamo moći ostati ili će prisilno na isti put, samo u suprotnom smjeru.

I možda je upravo to pitanje koliko će platiti i najvažnije u cijelom tom neizvjesnom putovanju. Jer, ma koliko se prešućivalo ili čak i sudjelovalo u tome, neprekidni val nevoljnika za neke je postao unosan posao. Koji bi se trgovac odrekao povećanog prometa i zakidanja na kursu eura? Koji bi taksist odbio rizičnu, ali debelo isplativu vožnju? Koji bi vlasnik pansiona odbio sigurne goste? Ali igru ne vode oni već neki drugi, mnogo opasniji igrači, koji su se toliko razmahali da na njih više ni policija ne može gledati zatvorenih očiju, pa smo tako doznali za obračune, pucnjave i bombe, hladno oružje, ranjavanja...

Ove godine u prvih sedam mjeseci na granicu s Hrvatskom i Mađarskom je stiglo najmanje 40.000, a prošle godine preko 100.000 migranata i izbjeglica. Neka je tek samo svaki 10. upao u ruke krijumčara, na godišnjoj razini to je 10.000 ljudi. I neka je samo od svakog od njih 100 eura završilo za plaćanje usluga »dobronamjernim« pomagačima, brojka je milijun. Ali kažu, nije 100 eura već 10 puta više, pa nije milijun već 10 milijuna eura.

A da će popustiti pritisak na granicu, nema ni naznaka, jer kako u intervjuu za Hrvatsku riječ kaže izvršni direktor Centra za zaštitu i pomoć tražiteljima azila Radoš Đurović, oko sedam milijuna ljudi je u Turskoj i Iranu, i to su potencijalno novi migrantski valovi. A ide i zime.

I što mogu Subotičani i Somborci? Da se žale policiji, traže zaštitu, patrole u svom kvartu? Malo je vjerojatno da će po koja policijska patrola, zaplijenjeno oružje, deportacija uplašiti krijumčare i njihove klijente.

Zato sam prije nekoliko dana i odustala pozvati policiju kako bih prijavila poveću grupu migranata i vozila u jednom polju kukuruza. A i već mi je jednom, na sličan poziv rečeno, riječima koje su pojednostavljeno značile – gledajte svoja posla.

Z. V.