Sport i zabava

Budimpešta je važna etapa u mom igračkom razvoju

Hokejaški talent Nikole Kujundžića prepoznat je već na samom početku njegovog bavljenja ovim dinamičnim i atraktivnim sportom na ledenoj plohi. A njegov dječaki san da zaigra na velikoj sceni sve je bliži ostvarenju. Poziv u nacionalnu reprezentaciju i prijam u prestižnu hokej akademiju u Budimpešti potvrda su dugogodišnjeg rada i maksimalnog sportskog zalaganja.

»Moj prvi susret s ledom bio je u prosincu 2013. godine u školici klizanja, kada me je na ledu mama držala za ruku. Ostali smo gledati hokejaški trening i tada sam se zaljubio u hokej, ali doslovno zaljubio. Bila je to ljubav na prvi pogled. Već na sljedećem treningu sam gnjavio trenera Uroša Brestovca da mi da opremu, pa sam je postupno dobivao dio po dio. Prvo kacigu, pa dres, rukavice i na kraju sezone sam imao svu potrebitu opremu. Ja se baš toga i ne sjećam, ali roditelji kažu da sam i znao spavati u opremi, doslovno je ne skidajući sa sebe. I tako sam godinu dana kasnije, početkom nove ledene sezone, u prosincu 2014. počeo trenirati hokej«, započinje pričati svoju hokejašku storiju Nikola Kujundžić, talentirani mladi hokejaš iz Subotice.

Ledena priča

»Prvi put sam s tatom otišao na hokejašku utakmicu Medveščaka, koji je tada igrao KHL ligu i igrao je ligaški susret protiv Lokomotive iz Rusije. Sva ta atmosfera u dvorani dodatno je utjecala na mene i moje opredjeljenje za hokej, te pomisao kako bih i sam jednoga dana mogao zaigrati u Medveščaku. Nažalost, zagrebačka momčad se raspala, ali moj igrački san o profi hokeju i dalje živi«, otkriva nam Nikola i razgovor prebacujemo na domaći led.

»Mislim kako doista nemamo adekvatne uvjete da igramo hokej u Subotici. Imali bismo kada bi gradska uprava dozvolila izgradnju dvorane o kojoj se priča već 50 godina, ali polako mislim da od toga neće biti ništa. Imamo odlične trenere, dolaze nam zimi, na ispomoć, i treneri iz SAD-a i Kanade, ali nemamo uvjete za rad. Prosto je teško napredovati za tri mjeseca, koliko imamo leda, i natjecati se s timovima koji imaju led tijekom cijele godine, Jednostavno, to nije dovoljno.«

Mađarska

U želji za boljim sportskim uvjetima za igrački napredak Nikola Kujundžić je ove godine igrao u Segedinu, a od jeseni se seli put glavnog grada susjedne Mađarske.

»Ovu sezonu sam uspješno završio u hokejaškom klubu iz Segedina, a sljedeće sezone ću pokušati igrački napredovati u hokejaškoj akademiji iz Budimpešte BJA (Budapest Jégkorong Akadémia). Odlični treneri i uvjeti za rad, led 11 mjeseci godišnje, a sve vrlo organizirano na visokoj profesionalnoj razini. Školovanje, točnije 8. razred osnovne škole, nastavit ću u instituciji HOŠIG (Hrvatski vrtić, osnovna škola i gimnazija u Budimpešti). Zbog loših uvjeta u Subotici i zbog velikog truda i angažmana trenera Uroša Brestovca i Zorana Jaramazovića Šiće već pet godina igram Mađarsku ligu. Četiri godine igrao sam za momčad iz Kiskőrösa, a prethodnu sezonu u Segedinu. Zahvaljujući tome sam napredovao i čvrsto odlučio igrati hokej u Mađarskoj, čiji je hokej na mnogo višoj razini nego kod nas. Zato sam i konkurirao u jednu od dvije hokejaške akademije u Budimpešti.«

Hokej akademija

A kako je bilo upasti među najtalentiranije vršnjake iz svoga starosnog uzrasta?

»Kada smo otišli na prvu probu u klub Újpest, bio sam izbačen odmah prvoga dana. Iskreno, bio sam malo i uplašen, jer dosta dugo nisam bio na ledu i nisam znao kakav ću biti, a i nisam baš bio spreman. Újpest je, povrh svega, uzimao samo 2008. godište (a ja sam 2009.), ali sam otišao u nadi da ću možda i ja upasti. Bila je velika konkurencija, a i teško bi se bilo probiti pored igrača koji imaju led cijele godine. Druga proba također je bila teška, uz veliku konkurenciju jer je bilo prijavljeno čak 89 igrača. Ovoga puta sam bio znatno više uigraniji, a toga tjedna smo bili 3-4 puta na ledu. Imali smo testove tjelesne sposobnosti i led. Zadali su nam nekoliko tjelesnih testova: skok u dalj iz mjesta, bip test za sklekove, zgibove, gorile (treba se držati za šipku i nogama je dotaknuti) i trebali smo istrčati 10 metara za 2 sekunde. Na ledu smo igrali podijeljeni u četiri ekipe po sustavu svatko sa svakim. Proba je trajala dva dana, tj. tri treninga utakmice. Na ledu sam pokušavao igrati što jednostavnije i ništa ne komplicirati. Primim dodavanje, pogledam i dodam. Želio sam da moj svaki šut ide u okvir gola i svako dodavanje bude točno. Trenerima i menadžeru akademije se svidio moj način igre, pa su me zvali na turnir u Miskolc. Tamo su bile ekipe iz Slovenije, Češke, Finske, Slovačke i Mađarske. Prvu utakmicu smo igrali protiv Jesenica iz Slovenije i izgubili 3:2 nakon produžetaka (regularan tok utakmice završio je 2:2). Potom, sljedećeg turnirskog dana, igrali smo protiv domaćina i pobijedili 3:0, a kasnije, istoga dana, igrali smo protiv akademije iz Finske, IFK iz Helsinkija, i pobijedili na penale 3:2. U subotu, trećega dana, prvu utakmicu smo igrali protiv najvećeg rivala Újpesta i pobijedili ih 2:1, a drugu utakmicu, polufinale, igrali smo protiv ekipe iz Slovačke HK Košice i izgubili tijesno 1:0. HK Košice su na kraju i osvojile turnir, a mi smo u nedjelju ponovno igrali protiv Jesenica za 3. mjesto i pobijedili 7:5. Pripreme na ledu u Budimpešti startaju u prvom tjednu kolovoza i na njih moram doći potpuno tjelesno spreman pa ću pripreme za sljedeću sezonu početi već 1. srpnja u Dudovoj šumi i u nekoj od teretana. Pored mene, u akademiju su još primljeni i Vanja Temunović, Relja Brestovac i Mihajlo Benčić i mislim kako je ovo veliki uspjeh igrača i trenera HK Spartak. Jer, i pored ne baš sjajnih uvjeta za rad, čak četiri igrača iz generacije 2008.-2009. su primljeni na prestižnu hokejašku akademiju u Budimpešti«.

D. P.