Somborski Hrvati Bunjevci skoro devet deseljeća organiziraju Dužionicu – manifestaciju kojom javno zahvaljuju Bogu za uspješno obavljenu žetvu, bogat rod i kruh od novog brašna. Oni stariji pamte i godine kada su osim centralne gradske organizirane i Dužionice na Bezdanskom putu, Nenadiću i Gradini. Bilo je tako sve do početka 90-ih kada je ta tradicija prekinuta. Salašari u Gradini sada imaju želju ponovo organizirati svoju Dužionicu. Ove godine nisu uspjeli u tome, ali se nadaju da će naredne godine završetak žetve proslaviti na misi u svojoj kapeli.
Nama je to bio dobar povod za priču o tome kakva je nekada bila Dužionica u ovim salašima.
Prvi puta proslava Dužionice u Gradini bila je 1964. godine. Gradinci su imali želju, ali i strepnju hoće li moći sami organizirati Dužionicu. Obratili su se zato župniku Ivanu Jurigi, koji ih je podržao i pomogao pripremu proslave. Već te godine u Gradini je organizirano pet pari risara i risaruša, a misa zahvalnica održana je u crkvi Presvetog Trojstva u Somboru. Do grada se išlo fijakerima koji su bili ukrašeni vijenicma od žita i s cvijećem. Sudionike Dužionice župnik Juriga dočekao je pred crkvom, što je za mlade u nošnjama bila posebna čast. Na toj prvoj Dužionici Gradinci su imali uz bandaša Stipana Beretića i dvije bandašice: Mariju Bogišić i Mariju Pekanović. Ostalo je zapisano u knjizi Somborske žetvene svečanosti da su te godine risari bili Stipan Pekanović, Gabrila Kuntić, Stipan Bogišić, Janja Anišić, Ivan Cigić Parčetić, Irenka Bošnjak, Marko Parčetić i Jovana Bošnjak. Krunu za tu prvu Dužionicu, a i za nekoliko narednih, plela je Ilonka Parčetić.
Nakon prve Dužionice sve je bilo lakše, jer su se Gradinci rado uključili kako u pripremu tako i u proslavu. Momci su sebi tražili cure koje bi s njima išle u paru, spremala se nošnja, vlastita ili posuđena, organizirali su se oni koji će brinuti o ručku, glazbenicima. Svaki par donosio je meso i kolače, a za piće se sakupljao novac u salašima. I svaki puta risarski ručkovi bili su svečani. Mise su držane u kapeli u salašima. Svećenici koji su držali mise ostajali su poslije toga i na ručku.
Risari i risaruše u nošnjama bili su do navečer. Do igranke. Prvo kolo odigrali su u nošnji. Dočekala bi ih puna dvorana Doma kulture, ne samo salašara iz Gradine već i gostiju iz drugih salaša i grada. Posebno su zvani mladi s Nenadića i Bezdanskog puta, koji su također pravili svoje salašarske dužionice.
I tako je bilo sve do 1989. godine kada je održana posljednja Dužionica u Gradini. I te posljednje godine nije bio problem naći mlade koju su s ljubavlju odjenuli nošnju, išli u povorci risara i risaruša, bili na misi i nakon toga na risarskom ručku i igranci. Nije postojao ni neki poseban razlog da se tada s tom tradicijom prekine. Onda su došle ‘90., pa se o Dužionici više nije ni razmišljalo. Išlo se na centralnu proslavu u Hrvatski dom i na misu u crkvu Presvetog Trojstva u Sombor.
Ove godine je grupa mladih Gradinaca odlučila ponovno oživjeti nekadašnji običaj. Kažu: ima ih, ima i djece, ostali su na svojim salašima i žele biti generacija koja je vratila običaj svojih predaka. Nemaju više Dom kulture, ali je nekadašnja škola obnovljena, pomogli su i oni oko sređivanja, pa ima mjesta i za ručak i igranku. Ima i sloge da se zajednički pripreme za Dužionicu poput onih iz 60-ih godina.
Z. V.
