U Hrvatskoj čitaonici Fischer u Surčinu 28. prosinca održan je Susret betlemaša, treći događaj u u okviru projekta Božić u Surčinu. Ideja organizatora ovog kulturnog događaja je bila da se zapišu imena svih betlemeša kroz povijest s objašnjenjima tko su oni bili, koja su njihova obilježja i od kolikog značaja je očuvanje ovog tradicijskog događaja za Srijem i Surčin. Imena svih betlemaša kroz povijest (najstariji je rođen 1929. godine), kao i njihove fotografije, bit će objavljene u knjizi župnika Marka Kljajića Prezimena katoličkih rodova u Surčinu. Također, ti podatci predstavljaju radni materijal s kojim će surčinska udruga zajedno sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata započeti prijavu betlemaša kao nematerijalne kulturne baštine s područja Srijema.

»Na događaju se okupilo 30-ak ljudi, od najstarijih do najmlađih betlemaša, muškaraca. Bio je to jako dirljiv susret betlemaša različitih generacija. Napravili smo oko 30 grupa i svatko tko je bio prisutan iz te grupe pričao je kako je taj običaj izgledao u njihove vrijeme i koje su anegdote imali. Bila je to vrlo zanimljiva i emotivna večer. Običaj betlemaša je inače specifičan za Srijem. U Surčinu se taj običaj prakticirao sve vrijeme, čak i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme Domovinskog rata. Ono što je karakteristično za surčinske betlemaše jest da oni nose dugačke bijele gaće i bijele košulje i prave sablje. Najnovije sablje napravio je Đura Vlačina na molbu njegove supruge Ljerke i župnika Kljajića, 2011. godine. Na njima je uklesao godinu proizvodnje i da je to dar župi«, istaknula je predsjednica surčinske udruge Katica Naglić.

Najljepši dani druženja

Josip Volarić jedan je od starijih betlemaša iz Surčina. Rođen je 1942. godine. Podijelio je s nama svoja sjećanja na vrijeme kada je bio betlemaš.

»Betlemašima, čestitarima na Badnje veče, od vremena kad sam ja bio dijete pa sve do danas raduju se ukućani surčinskih katoličkih domova. Nekada su s četiri mladića, betlemaša, išla i dvojica takozvanih dedaka. Bili su obučeni u dugačke, kako smo ih mi tada zvali, ‘gunjeve’ od ovčije kože, sa šubarama na glavi, a preko ramena su nosili velike čobanske tkane torbe od vune pune darova dobijenih od domaćina, jabuka, oraha... Dedaci su predstavljali pastire i bili su zabavni komičari koji su razveseljavali ukućane. Prvo bi u kuću ulazili betlemaši, a kada oni izađu, ulaze dedaci. Najprije jedan od njih, govoreći: ‘Dobro veče želim svima. Ja sam stari čika Sima. Mi idemo od doma do doma, gdje je čovjek bogat i siroma. To nas stade i truda i muke, pa nam, evo, ozeboše ruke. Imam i ja jednog brata Stanka, malo većeg od vašega banka. Dođi, dođi, brate Stanko, da se ja i ti porazgovaramo malko’. Zatim ulazi Stanko: ‘Šta me zoveš, brate Simo?’. Sima mu odgovara: ‘Ja te zovem da te pitam gdje su naše ovce’. Stanko: ‘Naše ovce pasu u poljani, mi pijemo u mehani’. Na kraju obojica pevaju: ‘Kazla baba Joka, prazna je fioka’«, prisjeća se Josip i dodaje: »Sjećam se jedne anegdote. Bio sam te godine u ulozi Sime. Drugi dedak, Stanko, bio je Matija Naglić. Došli smo kod domaćina, čika Paje Majetića. Ja izgovorim svoj dio teksta i pozovem Stanka: ‘Dođi, dođi, brate Stanko...’. Njega nema. Ja opet ponovim isto, malo glasnije. Nema ga, pa nema. Prokomentiram: ‘Ovaj je gluv kao top’. Treći put se proderem iz sveg glasa: ‘Dođi, dođi, brate Stanko...’. Domaćini zbunjeni, kad evo ti Stanka (Matije ). Brada sva umašćena. On je usput u kujni ugledao pečeno prase koje su domaćini pripremili za Božić i onako gladan, jer smo cijelu večer išli kroz selo, nije mogao odoljeti. Čika Paji nije bilo žao pojedene prasetine, već što je Matija prekršio post«.

Čestitke i pjesme

Dedaci su domaćinima čestitali Božić, ne nekom ustaljenom formom, već na svoj način, kako se tog trenutka dosjete. Često bi s domaćinima i zapjevali božićne pjesme.

»Išao sam u betlemaše tri godine, počevši kao petnaestogodišnjak. Prve dvije godine kao dedak, treće kao betlemaš. Pripremali smo se od jeseni, kad se oberu kukuruzi pa sve do Božića. Vježbali smo u štalama jer je tamo bilo najviše prostora i bilo je najtoplije. Bili su to za nas najljepši dani, jer poslije proba smo se družili, igrali karte, razgovarali. To nam je u danima adventa bila i jedina zabava jer igranki do Božića nije bilo. Veselili smo se što ćemo za Badnje veče obići ljude, razveseliti ih, čestitati Božić. Zanimljivo je da su jedne godine, šezdeset i neke, ne sjećam se točno koje, uz betlemaše i dedake kroz selo išli i anđeli, petero-šestero mlađe dece, uglavnom djevojčica, sa svojim programom vjerskog karaktera koji su te večeri izveli i u crkvi, na polnoćki«, kaže na kraju razgovora Josip Volarić.

Susret betlemaša je financijski podržan od Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

S. D.