Da se dođe do zaključka kako su mediji u Subotici – s izuzetkom Magločistača – najobičniji megafoni vlasti na svim nivoima nije potrebna nikakva ekspertna analiza: dovoljno je samo prelistati njihove sadržaje u proteklih, recimo... godinu ili mjesec dana unazad. Ma, puno je: dovoljno je prelistati ih bilo kada i uvidjeti kako obiluju viškom propagande i manjkom informacija od javnog značaja, naravno ako se izuzmu ona o isključenjima struje ili polascima autobusa.
Imali su, recimo, lokalni mediji u posljednjih mjesec dana raspisati se bar o dvije-tri krupne teme koje su se – umjesto mozganja na redakcijskim sastancima i uredničkim smišljanjima za svoje novinare – nametnule same po sebi. Imali su, ali su ih u zamjenu za udobnu poziciju dragovoljnog sluganjstva zamijenili za šutnju. Šutnja je, recimo, ispunila stranice lokalnih medija o tome da su nam gradski zidovi postali stalna izložba na otvorenom crteža, murala i nedvosmislenih poruka o Ratku Mladiću. Ignoriranjem lokalnih medija je – s izuzetkom Magločistača – na primjer, propraćen skandal izravnog uplitanja političara u repertoar Tanyaszínháza (Salašarsko kazalište), pri čemu ovaj »komad« ni izdaleka nije završen. Slijepi, gluhi i nijemi, plus nepismeni – s izuzetkom Magločistača – bili su lokalni mediji i kada je riječ o uvjetima i načinu dobijanja poslovnog prostora fondacije Kapetan Dragan u središtu Subotice. Umjesto pobrojanih tema, o kojima nisu zucnuli ni riječi, novinari lokalnih medija papagajski su prenosili »informacije« o uspjesima stranaka na vlasti (Bálint Pásztor o Savezu vojvođanskih Mađara), Festivalu bunjevački ila ili pak zbrinjavanju tekunica, diveći se i čudeći se u svojim izvješćima i ljudima i životinjama. Na sramotu istih – s izuzetkom Magločistača – o navedenim temama, posebno o dvije posljednje, Subotičani su se mogli informirati preko TV N1, Autonomije, Radija 021..., pa čak i preko Slobodne Evrope!
Kao što nije teško zaključiti da su mediji u Subotici najobičnije razglasne stanice i propagandne ploče vlasti na svim razinama, nije teško ni dobiti odgovor na pitanje što je tomu uzrok: strah, ulizištvo i lijenost. Strah od koga ili čega? Strah od onoga koji ti – u deficitu sigurnijih načina – na godišnjoj razini preko natječaja na godišnjoj razini osigurava sredstva dovoljna da ti novinari ne skapavaju od gladi, pa da još tako izmrcvareni ne budu mogli ispuniti plemenitu misiju »praćenja rada lokalne samouprave«. Ulizištvo? Da, to je prirodna prateća osobina straha, u ovom slučaju urednika i novinara koji su pristali na to da im vlast na svim razinama bude pravi vlasnik čijim će interesima bespogovorno služiti. A lijenost? Pa i ona je prirodna posljedica straha i ulizištva. U zamjenu za komfor i stanoviti ugled kod mediokriteta, lokalni »medijski poslenici« žrtvovali su čak i volju da posao koji im je povjeren obavljaju u granicama minimuma profesionalnih standarda i želju da nauče osnove o tome. Lijenost, zapravo, izvire iz svakog njihovog teksta ili priloga, a najuočljivija je u nedostatku pitanja ili pak zaključaka na temelju onoga što im se priopći.
Promatra li se na ovaj način muklo blejanje o grafitima, političkom šerifovanju u kazalištu ili pak o Fondaciji, onda nije čudno što su stranački hvalospjevi, miris kujne i slatke male tekunice krajnji dometi pravovremenog i nepristranog izvještavanja lokalnih medija. Strah, ulizištvo i lijenost doveli su ih do toga da, osim navedenih, po pravilu ne vide niti druge krupne ili manje krupne teme oko sebe koje im se svakodnevno nameću. Recimo, nitko od njih do sada se nije ozbiljnije bavio pitanjem formiranja zasebnih općina na teritoriju Grada, gdje bi Čantavirci, Bajmačani i Palićani makar i u snovima dobili priliku ozbiljnije se baviti pitanjem raspolaganja sredstava koja im se iz Subotice vraćaju na žličicu. Nitko od njih nikada se nije pozabavio pitanjem zašto se ljudi – koji su to, naravno, u mogućnosti – odlučuju na liječenje kod privatnika, a ne u ustanovama za koje plaćaju ili su mjesečno plaćali značajna sredstva. Nitko od njih ozbiljnije se nije bavio niti pitanjem građevinske mafije koja u Subotici ruši i gradi što joj se prohtije ili pak one »poljoprivredne« koja iz fotelja zakupljuje i ore njive na očaj ovdašnjih paora. Drugim riječima: nitko od lokalnih medija – s izuzetkom Magločistača – ne bavi se životom!
Što bi se, onda, moglo podvesti pod zaključak o ovakvoj vrsti »izvješavanja«? Osim jednog velikog Ništa, možda i onaj da najveći dio lokalnih medija svoje sugrađane smatra budalama koje zbog onoga što oko sebe čuju i vide imaju samo dva izbora: isključiti pamet i emocije ili pak zatražiti uput za prijem na psihijatrijsko odjeljenje da se malo duže odmore. Na radost onih kojima je sve ovo normalno, a što nam svakodnevno i prešućuje i servira najveći dio lokalnih tzv. medija.
Z. R.
