Negdje početkom ožujka, pišući o tome zašto je Beč već godinama najbolji grad za život na svijetu – nabrajajući parametre koji se za to uzimaju u obzir – doljepotpisani autor u ovim je novinama naveo i sigurnost koju austrijska prijestolnica nudi svojim stanovnicima. U kombinaciji čuđenja i divljenja u istom je tekstu posebno istaknuta opuštenost i skladan suživot njegovih oko 1,8 milijuna žitelja, od kojih bar 15-20% nisu etnički Austrijanci. Slušajući ovih dana izvještaje i komentare vezane uz Beč i događaj(e) u njemu iz usta jedne dopisnice mogli smo čuti da u tom gradu žive (i rade) pripadnici oko 150 nacija! Sve njih jedan slučaj vjerskog fanatizma probudio je iz duboke idile o bajkovitoj prijestolnici u srcu Europe, jer su pucnjevi po nedužnim ljudima istoga trena san o skladnom, komotnom, uređenom i bezbrižnom životu pretvorili u košmar koji u duši proizvodi samo paniku i strah.
Među tih 15-20% neaustrijanaca u Beču, poznato je i bez preciznih statističkih podataka, nalazi se i na stotine, možda čak i tisuće Subotičana, čiji su najbliži u ponedjeljak navečer u nevjerici slušali i gledali što se događa na Schwedenplatzu, Mariahilferstrasseu i na još nekoliko lokacija u središtu austrijske metropole. Saznavši u neposrednom kontaktu da, hvala Bogu, među stradalima nema svojih najbližih srce se u trenutku umirilo, ali je u duši ostala trajna recka zebnje.
Zebnja je to koja ponovno podsjeća da se »Breivik« može dogoditi bilo gdje, bilo kome i bilo kada, bez obzira na stupanj uređenosti društva i njegove sigurnosti. Zebnja je to koja u sjećanje priziva i ne tako davne slike organiziranog kamenovanja subotičke džamije koje je, da nije bilo policijske pratnje, lako moglo prerasti i u nešto mnogo tragičnije od uzvika i gesta čiste i neskrivene mržnje. U tom smislu besmislena pucnjava u Beču jedna je od posljednjih opomena i ovom društvu, a samim tim i ovom gradu, da obrate mnogo više pozornosti na izljeve najčistijeg gnjeva i mržnje prema Drugome koji se u gomilama šire preko društvenih mreža, a svoje »javno uobličenje« dobijaju i preko novina, televizije ili pak na ulici.
Čuju to Subotičani, gotovo pa svakodnevno, kada duševno tragične osobe u samom središtu grada vode svoje unutarnje bitke, vičući i prijeteći bez povoda i smisla, ne obraćajujući se nikome posebno, a svakome ponaosob. Nekontrolirano i nesankcionirano. Vide to Subotičani i kada zapuštene i napuštene osobe, pješice ili na biciklu, špartaju ili tumaraju ulicama grada i kada u predahu po okolnim birtijama svojoj srodnoj duši hladnokrvno prepričavaju događaje iz posljednjih ratova, uključujući i morbidne detalje o ubojstvima. Znaju, uostalom, Subotičani i za slučajeve u kojima grupe ljudi zaustavljaju taksiste koji voze izbjeglice i migrante s Bliskog i malo daljeg istoka i prijete im, želeći sami dijeliti pravdu kakvom ju oni zamišljaju.
U svim ovim nasumično odabranim, a opće poznatim slučajevima čovjeku neopterećenom gnjevom i mržnjom padne na pamet uvijek ista pomisao: gdje su sad? Odnosno: nikad ih nema kada treba. Tako nešto vjerojatno palo je na pamet u ponedjeljak navečer ne samo mnogim Bečlijama nego i milijunima ljudi širom Planeta. Odgovor na ovo »pogrešno pitanje«, međutim, odavno je i poznat i vidljiv: krije se u preventivi i prepoznavanju potencijalne opasnosti i u njegovo pozitivno rješavanje morao bi biti uključen čitav spektar društvenih institucija, a ne samo policija. Slučaj tragično oboljelih mladića iz Beča vjerskim fanatizmom pokazuje da čak ni ranije poduzete mjere nisu dovoljno učinkovite u njihovu liječenju, te da na tome treba poraditi cijelo društvo, od državnog vrha do sigurnosnih, socijalnih, zdravstvenih i pravosudnih službi. Posljednji primjer individualnog terorizma u tom smislu trebao bi biti poučak i našoj sredini da se na »našu netrpeljivost« ne gleda kao na nešto normalno, sve više čak i poželjno, kao na neki nepisani model društveno prihvaćene kolektivne svijesti. Onako kako to, recimo, s neskrivenom zluradošću i likovanjem »da su sve vrijeme bili u pravu« čine novinari, političari i analitičari na brojnim mađarskim tv stanicama, svaljujući krivicu za individualni tragični čin ne samo na jednu naciju nego na milijunsku populaciju jedne kulture koja je drugačija od njihove.
Takav pristup, opominju na to i primjeri s »parcele 44« na Senćanskom groblju ili oni koji su joj prethodili (mučenje i ubojstva komunista u Subotici), otvorio je, uostalom, i put gnjeva i mržnje o kom i danas neutješno svjedoče preživjeli iz Vukovara, Srebrenice, Kravica, Sarajeva... Takav stav najčešće se rađa individualno, ne nužno u minhenskoj pivnici, i brzo nalazi svog istomišljenika, prerastajući u grupu, a iz grupe u pokret... Kada pokret, međutim, postane nesankcioniran; kada zaživi kao javni i društveno prihvaćeni obrazac mišljenja, govora i postupaka – postaje sustav. A kada takav sustav zaživi, onda pojedinačni čin lako umije prerasti u kolektivnu tragediju kao znak da je štošta zakazalo u njemu. A takva vremena, sredina i društva – složit će se sigurno većina, ma kakva tko stajališta zastupao – umjesto sreće i opuštenosti nude samo strah i zlo. Dugo, dugo... trajno.
Z. R.
