Željko Desider Kujundžić, rođen 23. listopada 1920. u Subotici, ostao je poznat kao kipar, slikar, keramičar, likovni pedagog. Diplomirao je na Kraljevskoj umjetničkoj školi u Budimpešti 1944. godine. Tijekom nacističke okupacije Mađarske Kujundžić je postao aktivan u studentskoj ćeliji otpora. Kao takav postao je 1944. godine zatočenik nacističkih radnih logora u Ukrajini, odakle je pobjegao i vratio se u Jugoslaviju. U poslijeratnoj Subotici od 4. siječnja 1945. do 20. kolovoza 1945. radio je kao nastavnik crtanja u Državnoj muškoj realnoj Gimnaziji. Iste godine u srpnju na zajedničkoj izložbi s Lászlóm Szilágyijem izlaže u Državnoj muzičkoj školi u Subotici svojih 19 slika i 8 skulptura. Nakon razrješenja s dužnosti nastavnika u Državnoj muškoj realnoj Gimnaziji nastavlja studij u Budimpešti. Diplomu magistra likovnih umjetnosti stekao je na Institutu likovnih umjetnosti u Budimpešti 1946. godine.
Desetljeće u Škotskoj
Razočaran ograničenjima umjetnika pod Titovim režimom, 1946. godine odlazi na Zapad. Prešao je prvo u Mađarsku, a potom u Austriju, odakle odlazi u Škotsku gdje dobiva priliku na temelju natječaja Škotske akademije znanosti i umjetnosti izraditi seriju medalja o škotskim kraljevima. Ondje živi i radi narednih deset godina. Godine 1948. oženio se s Annom Johnson s kojom je imao šestero djece, od kojih je preživjelo petero: László, Kate, Claire, Judy, Andrew. S drugom suprugom Elizabeth imao je sina Natanisa.
Tijekom deset godina boravka u Škotskoj surađivao je s pjesnikom Ianom Hamiltonom Finlayom, izrađujući nekoliko naslovnica te ilustracije njegovih knjiga. Surađivao je i s kiparom Charlesom d'Orvillea Pilkington Jacksonom, a kao predavač je radio na Odsjeku za mural na Sveučilištu u Edinburgu. Kao kritičar pisao je za Weekly Scotsman. Članak Art in the Modern World objavljen mu je 1956. godine u publikaciji Young Artists of Promise, u kojem predstavlja 120 britanskih modernih umjetnika. Godine 1957. objavio je svoju autobiografiju Torn Canvas.
Odlazak u Kanadu
U Kanadu se seli s obitelji 1958. godine, te se zapošljava u srednjoj školi Mount Baker u Cranbrooku. Već naredne 1959. realizira svoje prve radove u tom gradu: Fink fontanu i murale u Regionalnoj bolnici. Iste se godine preselio u Nelson, gdje se zapošljava kao umjetnički voditelj u L. V. Rogers High School. Tu je bio i prvi ravnatelj Kootenay School of Art od 1960., a na tom će položaju ostati do 1964. godine. Svoje radove je izlagao s avangardnom grupom Spokane. Zajedno su imali značajan utjecaj na poslijeratnu umjetnost tog područja. Godine 1964. preselio se u Kelownu, gdje je osnovao Umjetnički centar koji je služio kao galerija, atelje i učionica. Od jeseni 1964. do proljeća 1966. radio je kao nastavnik likovne umjetnosti u srednjoj školi Rutland. Organizirao je i prvi Okanagan ljetni umjetnički festival 1967. godine. Čitavo njegovo stvaralaštvo odražava veliki interes za lokalnu izvornu umjetnost općenito te je često boravio, proučavao i stvarao diljem Okanagana.
Od 1968. godine predaje na Državnom sveučilištu u Pennsylvaniji i vodi novi Odsjek za umjetnost za Campus Fayette u Uniontownu. Tijekom tog razdoblja primio je nekoliko stipendija i priznanja za proučavanje umjetnosti drugih autohtonih kultura, uključujući i područja Meksika i Gvatemale, te umjetnost plemena Hopi i Navajo u SAD-u kao i keramiku indijanskog plemena Pueblo. Čitavo njegovo stvaralaštvo obilježeno je utjecajem autohtonih likovnih elemenata starosjedilaca sjevernoameričkog kontinenta.
U svjetskim kolekcijama
Godine 1971. izabran je za punopravnog člana Međunarodne akademije za keramiku u Švicarskoj, a narednih godina je intenzivno izlagao diljem SAD-a i Europe. Godine 1982. otišao je u mirovinu, no nastavlja svoj stvaralački rad. Od tada izlaže i u Europi: u Parizu 1982., u Firenci 1985., a 1987. izlaže na VII. Međunarodnoj izložbi skulptura u Budimpešti, nakon koje poklanja subotičkom Gradskom muzeju skulpturu Duh zemlje.
Istaknuto mjesto u njegovom stvaralaštvu imaju murali, fontane, vitraži, skulpture izrađeni u različitim tehnikama i materijalima kao što su drvo, keramika, slikarske i grafičke tehnike, metal i tkanje. Među njegovim radovima na otvorenom ističu se skulpture na UBC-ovom Thunderbird stadionu, a autor je i spomenika The Gate of Life u Židovskom centru u Uniontownu u Pennsylvaniji posvećenom sjećanju na poginule u holokaustu. Njegovi radovi nalaze se u brojnim javnim i privatnim kolekcijama širom svijeta, uključujući Palazzo Medici-Ricardi u Italiji, Smithsonian u Washingtonu, Sveučilištu Edinburgh, Državnom sveučilištu Pennsylvania, Nacionalnoj zbirci skulptura u Torontu i Nacionalnom muzeju Kyoto u Japanu.
Posljednih godina života bolovao je od Alzheimerove bolesti. Preminuo je u Osoyoosu, u Kanadi, 23. siječnja 2003. godine. Na internetskoj stranici www.torncanvas.com mogu se pogledati fotografije njegovih radova u različitim tehnikama i materijalima.
Ljubica Vuković-Dulić
ANTRFILE
Izumitelj
Kujundžić se okušao i kao izumitelj. Godine 1976. osmislio je i usavršio radnu solarnu peć. Bio je to projekt na kojem je radio više od dvadeset godina nakon što je inspiriran solarnim generatorima u Francuskoj i Kolumbiji.
