Širom Vojvodine
Neizvjesnost je jedino sigurna
Neupitni simbol Tavankuta – voćarstvo, polako ali izvjesno upada u krizu koja će mnoge proizvođače prinuditi na prestanak proizvodnje. Uz vremenske nepogode koje su konstanta, sve je primjetniji problem plasiranja proizvoda na strana tržišta ali i sam proces proizvodnje. Udare ovog negativnog procesa prvo osjete manji proizvođači čiji se zasadi mjere u nekoliko hektara, ali je sada već sasvim sigurno da su ovom krizom pogođeni i oni kojima je to jedina djelatnost i izvor prihoda.
Cijena niska, proizvodnja skupa
Antun Tumbas, voćar i član zadruge Voćko, bavi se uzgojem jabuka, breskvi i nektarina više od 30 godina. Njegove procjene trenutnog stanja voćarstva su obeshrabrujuće, a nije posebno optimističan ni kada je u pitanju budućnost: »Mrazevi su ove godine najviše utjecali na smanjen rod marelice i breskve. Sve novije sorte breskvi su se ove godine smrzle dok su stare sorte preživjele. Tamo gdje je rod opstao, vidljiva su oštećenja ploda. Više od polovine uroda nektarina je oštećeno i stručnjaci za neke nove pojave na plodu nemaju objašnjenja. Primjetan je i noviji fenomen pojačanog UV zračenja koji ostavlja tragove na plodovima i jabuku doslovce ispeče. Ovakva pojava nije bila poznata ranije a danas je veliki problem. Budućnost je neizvjesna ne samo u voćarstvu nego i u poljoprivredi uopće. U posljednje dvije godine u Tavankutu se iskrčilo voćnjaka koliko u prethodnih dvadeset, najviše jabuke. Cijena voća je mizerna a proizvodnja je sve skuplja«. Velike poteškoće voćarima prave i sama pravila tržišta koja postavljaju ponekad iracionalne prohtjeve kada je u pitanju kvaliteta voća. Tako politika zaštite konkurencije unutar EU diktira strožije uvjete za one koji nisu članice Unije. »Tržište Europske unije je za nas nedostupno, ostaje nam samo Rusija i zbog toga nas mogu ucjenjivati otkupnim cijenama. Pogubne su i reklamacije na robu koja odlazi u Rusiju jer nam se ne isplati vraćati šleper već prodati po duplo nižoj cijeni. Dobri odnosi Srbije i Rusije nemaju nikakav pozitivan uticaj na nas proizvođače, a ne možemo se nadati plasmanu na tržištu Europske unije dok ne postanemo njena članica. Kada je u pitanju neka deficitarna roba, onda izvoz u EU nije problematičan, što s jabukom nije slučaj. Ponekad izvezemo nekoliko šlepera u Njemačku ali je to slučaj samo onda kada jabuke trenutno nedostaje na tom tržištu, što se dešava vrlo rijetko. Veliki problem jeste i činjenica da se najviše cijeni izgled voća a ne njegova kvaliteta. Voće bi trebalo biti kvalitetno i prije svega zdravo ali najveći broj kupaca bira na osnovu boje, krupnoće i sveopćeg izgleda. Postoje i oni voćari koji se vraćaju starim sortama koje ne zahtijevaju kemijska tretiranja ali za takav proizvod ne postoji nama dostupno tržište. Najbolji period za voćarstvo je bio kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je cijena kilograma jabuka iznosila jednu marku, a nije bilo potrebe za hladnjačama jer se voće ubrzo konzumiralo. Proces proizvodnje je bio znatno jeftiniji a kemijsko tretiranje značajno manje«, navodi Tumbas.
Udruženi proizvođači
Zadruga Voćko okuplja 19 voćara i raspolaže značajnim kapacitetima skladištenja voća. Dugi niz godina su upravo ovi voćari bili svijetli primjer svima koji su poznavali prilike u voćarstvu. Ovaj vid udruživanja je do sada imao za cilj zajedničkog nastupanja na sve zahtjevnije tržiše ali se sada pojavljuju novi izazovi i potencijalni period tranzicije koji će možda rezultirati sadnjom nekih novih kultura. Marijan Davčik, voćar i direktor zadruge Voćko je oprezan u tmurnim predviđanjima ali je siguran da se na sve ove nepovoljne okolnosti mora naći način prilagodbe da bi voćarstvo ostalo brend Tavankuta. »Činjenica je da se zasadi jabuka vade, što ne bi bila loša vijest ukoliko bi se sadile nove sorte. Veći dio voćara je zadržao tehnologiju uzgoja koja je bila aktualna krajem prošlog stoljeća. Suvremeni trendovi nalažu da se sade nove sorte jabuka, gušći zasadi, stalna prihrana kroz sistem navodnjavanja, naročito u našim predjelima gdje su slabo bujne podloge i stavljanja zasada pod protivgradnu mrežu. Rusko tržište je za sada jedina opcija jer je domaće prezasićeno a što se tiče EU, koče nas standardi poput Global G.A.P, a koji se odnosi na samog proizvođača. Ovaj standard pretpostavlja set pravila koji u našem slučaju jasno određuju potrebu strogog vođenja evidencije svih aktivnosti u voćnjaku, naročito kada je u pitanju kemijsko tretiranje, zatim tehničke uslove koji određuju posebne objekte za kemijska sredstva, tekuću vodu i toalet. Ovi zahtjevi nisu nedostižni ali je problem što većina voćara do sada nije bila prinuđena da te uvjete ispuni. Nekolicina proizvođača bi se mogla prilagoditi tome već sada i to je nešto o čemu moramo razmišljati u bliskoj budućnosti«, ističe Marijan Davčik.
Kada je riječ o perspektivama, članovi Voćka su donijeli odluku o kupovini postrojenja za preradu jabuke u sok, nadajući se da će proširenjem asortimana nadomjestiti stroge zahtjeve tržišta koja važe za konzumnu jabuku. »Trenutno su u tijeku pregovori sa trgovinskim lancem Lidl oko preuzimanja naših sokova od jabuke. Radi se o potpuno prirodnom soku koji se dobiva cijeđenjem, potom se pasterizuje i toči u staklenu ambalažu. Ne sadrži konzervans, arome ili dodatan šećer a cijena mu je niža od konkurencije, što ga čini vrlo primamljivim. Zanimljivo je reći da se on pravi od kvalitetne jabuke B klase koja zbog sitnih vizualnih nedostataka nije mogla biti svrstana u prvu klasu, što ga razlikuje od sokova koje prave veliki proizvođači i koji u tu svrhu koriste industrijsku jabuku koju je potrebno dodatno termički obrađivati. Što se tiče same zadruge Voćko, ispunjavamo sve navedene uvjete koji se odnose na broj zaposlenih i mogućnost proizvodnje ovog soka koja iznosi do 400 tisuće litara na godišnjem nivou«, kaže Davčik.
Dubravko Bilinović
Antrfile:
Od vinograda do voćnjaka
Tavankut je dio Subotičko-horgoške pješčare čija granica dijeli ovo naselje na plodno, crno tlo na jugu i siromašnije, pjeskovito tlo na sjeveru. Upravo je ova podijeljenost rezultirala različitim oblicima poljoprivredne proizvodnje i doprinijela da stanovnici ovog naselja konstantno traže nove kulture čiji će im uzgoj osigurati gospodarsku opstojnost. Promjene koje je Tavankut doživljavao u ovom pogledu, možemo pratiti kroz svaku generaciju koja je pokušavala pratiti globalne trendove i odgovarati na izazove napornim radom. Prvom polovicom prošlog stoljeća, Tavankut postaje poznat po vinogradima u kojima se osim vinove loze mogao naći i pokoji zasad jabuka, krušaka, šljiva i badema. Vinogradi su bili zasađeni usključivo na pjeskovitom tlu, prinos je bio znatno manji nego što je to danas, a tržište je podrazumijevalo bližu okolicu (Subotica i Bajmak). Nakon Drugog svjetskog rata, ovakvi zasadi polako izumiru a njihovo mjesto zauzimaju voćnjaci, ponajviše zasadi konzumne jabuke. Tijekom druge polovice prošlog stoljeća razvija se ideja o preradi voća i plasmanu na jugoslavensko tržište. Upravo ovaj period mnogi smatraju zlatnim dobom Tavankuta i vrijeme kada se voćarstvu počinje pristupati profesionalno i uz stalni nadzor stručnjaka. Danas zasadi voća zauzimaju skoro 500 hektara a najzastupljenija je jabuka sorte Idared, Jonagold, Golden Delicious a potom šljive, breskve, višnje i ostalo voće u manjoj mjeri. Iako u krizi, sveprisutnost voćnjaka i proizvoda od voća su nesumnjivo definirali Tavankut i postavili ga na mapu voćarskih područja s tradicijom.
