Evo se sprema neumitno. Repetitio bombardiranja Iraka nakon 12 godina. Neizvjesnost je samo oko novih vrsta oružja koja će se stuštiti na pustinjska i gradska područja pod kontrolom Saddama Husseina. Upoznat ćemo neke nove »nevidljive« bombardere, »super-inteligentne« bombe, radare koji uključuju rakete koje u oko pogađaju snajperistu u podrumu, neprobojne tenkove, helikoptere u koje stane deset kamiona, nove vreće za mrtve s rashladnim uređajima i sijaset inovacija koje rat čine suvremenim, takoreći humanim.
Budući da sam preko CNN-a svjedočio napadu na Irak iz 1991, na vlastitoj koži iskusio rušenje Sarajeva dobrih 100 dana, gledao kroz prozor kad je pala granata u ulici Vase Miskina, a netom prošao Draškovićevom ulicom kad su na nju pali Martićevi »zvončići«, da bih na kraju iz sigurnosti pratio bombardiranje Beograda i pripadajućih srbijanskih mjesta, mogu reći da me najavljena destrukcija Iraka ostavlja bez definiranih emocija.
Kao pristojan poznavatelj mentaliteta naroda na bivšejugoslavenskom prostoru, usudio bih se nagađati kako će Srbi, u solidnoj većini, s gnušanjem pratiti novu podvrstu »rata protiv terororizma«, identificirajući vlastitu sudbinu s iračkom, jer »nije li riječ o osionom napadu super-sile protiv male zemlje koja se samo bori za svoj opstanak i očuvanje vjekovne tradicije protiv udruženih imperijalista i masonskih globalista?« Već zamišljam komentar u nekim beogradskim novinama: »Može se vama, gospodo Amerikanci, ne sviđati Saddam Hussein, koji nije ništa bolji ali ni gori od vašeg Pinocheta, Somoze, Batiste, Marcosa, Franca, Salazara, Suharta, Mobutua, Čombea, Bokasse, Sharona, grčkih, argentinskih i inih generala s kojima ste tikve sadili i dolarima ih održavali na vlasti. Otkud toliko licemjerja da jedne sudite na smrt, zajedno s desecima tisuća nevinih žrtava, dok druge darujete ordenjem i obučavate im vojnike koji će braniti njihove odurne režime?«
U Bosni i Hercegovini, bošnjačko stanovništvo javno će reagirati umjerenije, ali na čaršiji će starci, koje će pozorno slušati mladi, meditirati kako »uvijek stradaju mali i nemoćni« i kako se po pravilu to »uvijek događa muslimanima«.
Makedonci će biti uz Amerikance, ako misle da će im se to isplatiti u naknadnom obračunu sa svojim Albancima. Ovi će, pak, procjenjivati koliko su Srbi za Saddama, pa će u toj mjeri biti protiv, ali će se povremeno podsjetiti da su oni većinom muslimani.
Slovenci, pragmatični kao obično, isporučit će nekoliko općepoznatih parola o civilizacijskim tekovinama, ljudskim pravima, s temeljnom porukom da se rat treba čim prije završiti (u američku korist) sa što manje civilnih žrtava. Usput će neki ocvali dečki iz »Mladine« organizirati mlađe klince da prosvjeduju ispred zgrade Vlade, tek toliko da bi se održao europski imidž.
Kod Hrvata, čudna situacija. Po anketama, 70 posto ih ne podržava napad na Irak, ali je šef diplomacije Tonino Picula, uz javno nešto suzdržanijeg Račana i još opreznijeg Mesića, potvrdio da je Hrvatska službeno uz Vilnius skupinu (deset tranzicijskih zemalja) koja se svrstala uz američku koaliciju. Dakle, uncle Sam udri po Saddamu, Hrvatska je uz vas!
E, ali nije tako jednostavno. Ova koalicijska vlada, nagrižena unutarnjim sukobima, dopušta si još jedan luksuz da pliva kontra struje javnog mnjenja. Probala je to s Piranskim zaljevom, brzim parafom granice sa Slovencima, ali se nakon gužve u medijima, koja se prenijela u Sabor, morala povući. Pobunila se javnost i zbog mutne prodaje hotela »Sunčanog Hvara« slovenskim »Terme Čatež«. Opet je Račan morao uzmaknuti, s dosta ožiljaka. Sada je gužva oko prodaje sisačke željezare Rusima, a otpor raste i prema dolasku tankera podno Krčkog mosta gdje bi se ruskom naftom opskrbljivala američka flota. Naravno, nije hrvatska uloga u ratu protiv Iraka vrijedna pomena, ali ako se po ekranima budu nizale snimke mrtve djece i unakaženih ljudi, nema bolje prilike za opoziciju i neke vrdajuće koalicijske partnere da otvore pitanje neuspjeha hrvatske vanjske politike kojom se ova Vlada toliko dičila u nedostatku opipljivijih ekonomskih rezultata. Predviđam komentar u »Vjesnikovim« pismima čitatelja: »Zar je Hrvatska, nakon vlastitih strahota u ratu, morala poduprijeti jednu razarajuću silu kojoj ne treba potpora vojnog patuljka? Ta gesta pred Europom, nažalost, legitimira našu zemlju kao američkog pripuza umjesto da smo hrabro stali uz Staru Europu: Njemačku i Francusku, s kojima ćemo dijeliti budućnost.«
No, to je priča na dugom štapu, u stilu one Tuđmanove »ki bi da bi«. Vjerojatnije će se rat brzo završiti, Amerikanci će hvaliti svoje heroje i tehniku, a Hrvati će se vratiti svojoj svakodnevici, glamouru bogatih i preživljavanju ostalih.
