Ni pored najbolje volje nije moguće utvrditi tko je u drami oko raspodjele pomoći umirovljenicima u Subotici ispao smiješan a tko tužan: predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) i predsjednik Skupštine Vojvodine István Pásztor ili gradonačelnik Subotice i donedavni zapovjednik Gradskog stožera za izvanredne situacije Bogdan Laban?
Prvi je još koncem travnja rekao kako u Subotici »nije bilo spremnosti da se u proračunu od blizu pet milijardi dinara pronađe 40 milijuna« kako bi oko 16.000 siromašnijih umirovljenika dobilo pomoć, a drugi je u ponedjeljak RTV-u Pannon izjavio kako pojedinim umirovljenicima paketi nisu mogli biti uručeni, jer ih osobe zadužene za to nisu pronašle na navedenoj adresi, »ni nakon više pokušaja«! Pri tomu, Pásztor je svoju izjavu dao u vrijeme kada su subotičkim umirovljenicima čija mirovina ne prelazi 30.000 dinara rasle zazubice poslije svake vijesti o podjeli pomoći u Beogradu i drugim krajevima države dok je Laban nekoliko dana prije svoje posljednje izjave rekao kako je ista podjela u Subotici završena nakon čega su se mnogi umirovljenici javili da oni pomoć nisu dobili, odnosno da je to laž. Ima, naravno, u ovoj priči još nekoliko sitnica od kojih je najveća ona da je vrijednost robe u subotičkom paketu »daleko od onoga što je (bila) preporuka Vlade«.
Dobili u konačnici svi siromašniji umirovljenici ovu pomoć ili ju ne dobili, iskustvo nas uči da će oni i ovaj sitan nesporazum na relaciji vlast – vlast, a koji se, naravno, odvija preko njihovih leđa – preživjeti. Preživjeli su i prazne rafove u vrijeme super-mega-infra-ultra inflacije početkom devedesetih, pa što ne bi preživjeli i to da – poput nesretnog djeteta za Božić – ostanu i bez poklona? Uostalom, zašto su se masovno šetali u vrijeme kada im je to izričito bilo zabranjeno i na taj način ne samo kršili zakon nego i zamajavali aktiviste koji su obijali đonove do njihovih stanova, i to više puta! Preživjet će, hvala Bogu, ovu krizu – a i tome nas iskustvo uči – i zbunjeni i ubogi predstavnici vlasti. Oni najuporniji, koji do sada pomoć nisu dobili – lijepo ih je pozvao Laban – javit će se ovih dana u svoju mjesnu zajednicu i uz prikaz čeka, samo i to još da provjerimo, dobit će pakete koji ih tamo čekaju nakon što su im u više navrata bezuspješno bili na kućnom pragu. Preživjet će, naravno, ovaj tragikomični skeč i javnost – napose onaj dio koji u njemu nisu ni statisti, a kamoli akteri – koja, iskustvo nas tome također uči, već godinama guta i mnogo veća stanja od ovog sitnog zalogaja. Za dan-dva, možda tri, ovaj će skeč biti svaren u želucu javnosti i završit će na već poznati biološki način, ustupajući pozornost pred mnogo većim pikanterijama koju izborna kampanja obilato servira.
Što je, onda, zanimljivo u ovoj priči, koja i dok traje postaje prošlost, i to s izvjesnom nezanimljivom budućnošću? Što je uopće vrijedno pažnje jednog komentara ukoliko se složimo da će svi ključni akteri ovoga igrokaza preživjeti bez većih posljedica? Zanimljiv je, naravno, odgovor na suštinsko pitanje: tko su u njemu ključni akteri? Umirovljenici? Neee! Pa njima se sve obija o glavu. Javnost? Pa ta je u kovčegu Snjeguljice i dok oko nje bruje strojevi braće Dulton u Ulici braće Radića. Ostali su samo Pásztor i Laban. Po čemu bi oni pa mogli biti zanimljivi?
Aaaa, po tome što su oni iz iste kuće – iz vlasti! U ovom slučaju nešto poput mame i tate koji se usred zime svađaju, pa im onda dijete nazebe!
»U lokalnim samoupravama gdje je SVM imao odlučujuću ulogu to ne izgleda kao u Subotici, i to je vrsta iskustva koju treba imati u vidu«, iznio je pred javnost Pásztor anya svoj podređeni položaj u Gradskoj kući, aludirajući na rasipnike u proračunu.
»U proteklih deset dana nadležni u lokalnoj samoupravi Subotice neprekidno su radili na tome da procijene koliki je broj umirovljenika s malim primanjima, koji nisu dobili paket pomoći koji je namijenjen za njih«, lakonski je odbrusio tata Laban, ne iznoseći pred javnost biserje u vidu podatka »a koliki je taj broj«?
Ako imate običaj čitati između redova (a oni su po pravilu zanimljiviji od izrečenog), u izjavama dvojice koalicijskih supružnika, osim neslaganja, lako su zamjetne dvije stvari: miks kalimerovske »to je nepravda« i batastoiljkovićevske »da se ja pitam« Istvána Pásztora i tipično domaće »m'rš, ženo, što te briga« Bogdana Labana. Za dokone promatrače, pa još i sklone plećkama, već i sam ovaj poremećeni odnos dovoljno je zanimljiv za raspredanje o tome tko je, kada ostanu sami u četiri zida, navala a tko obrana, a kamoli za sofisticiranije misli poput onih tko tu koga grebe. Na račun građana. Za iste te promatrače, pa još i sklone hazardu, ostaje puno prostora za klađenje tko će iz tog poremećenog odnosa 21. lipnja izaći neviniji, odnosno čija umirovljenica crnu vunu prede: Pásztor, koji je omiljeni izvanstranački lik samog Božanskog i koji iza oštre žice u matičnoj domovini ima još jednog Božanskog (blizanca domaćeg Božanskog) ili pak Laban, gradonačelnik iz stranke Božanskog, koji je preživio i vlastite prijetnje tuđeg čupanja grkljana i betonske cipele u temeljima nekoliko sumnjivo građenih objekata u zaštićenoj jezgri grada.
U nedostatku realnog zalogaja iz paketa, eto poslasatice za umirovljenike u narednih mjesec i pol.
Z. R.
