Stigli smo do kraja. Na sreću (samo) kalendarske godine. A kada se, onako u nizu, poslaže 365 dana obično se podvlači crta. Podvlačimo crtu sami pred sobom, sa svojom obitelji, na poslu... I obično se to svede na to što smo mogli, a nismo, što smo trebali, a nismo i što ćemo zasigurno u novoj godini. I obično se to što smo mogli, a nismo i što ćemo, zaboravi već s prvim danima novog kruga od 365 dana.
Podvlačenje crte u poduzećima, ustanovama, udrugama je mnogo ozbiljnije. Jer nije to samo pogled unatrag već iza tog pogleda ostaje pisani trag, obično naslovljen »izvješće o radu«. Takvo izvješće podastrlo je na izmaku ove godine i Hrvatsko nacionalno vijeće. Zgodno se zaokruženje jednogodišnjeg mandata poklopilo s kalendarskim krajem godine. Što je to obilježilo prvu godinu ovog saziva HNV-a neću na ovom mjestu, jer nekoliko stranica dalje pišemo opširno o tome. I držim da je to važno, jer upravo je HNV u prvim redovima borbe za prava hrvatske manjinske zajednice u Srbiji. I mora im se priznati da su to u ovoj godini na izmaku radili ustrajno, čak i onda kada je to bilo gotovo nemoguće i krajnje obeshrabrujuće.
Istu takvu ustrajnost tražit će i novih 366 dana. Ako je ustrajnost prava riječ kojom treba iskazati nastojanja da se naprave makar i mali pomaci za zajednicu koja je i ove godine ponjela titulu najomraženije u Srbiji. Na žalost, to najomraženiji narod u Srbiji nije rezutat neke paušalne ocjene već istraživanja koja su, da podsjetim, urađena početkom godine. A (opet na žalost) razlike ne bi bilo ni da se danas postavi isto pitanje. Nagovijestio je to i kraj ove godine. Prvo sveopća medijska histerija oko jednog predizbornog bilborda za predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Pokazao je »slučaj bilbord« kakva je zapravo percepcija Hrvata u Srbiji i da ono što je prihvatljivo za druge (još uvijek) ne važi i za Hrvate u Srbiji. Iskreno, nije me iznenadila prava hajka pokrenuta u pojedinim medijima, ali jeste šutnja onih drugih. Očekivala sam da ću negdje pročitati da je sasvim uobičajeno kampanju voditi tamo gdje su birači i da kao i drugi narodi pravo na to imaju i Hrvati.
Ovaj niz nepriznavanja ili iznalaženja načina da se Hrvatima uskrate prava nastavljen je nečinjenjem lokalne subotičke vlasti da se (konačno) usvoji odluka koja bi pokrenula osnivanje Hrvatskog obrazovno-odgojnog centra. Čak i kada su ti koraci usuglašeni s višim razinama vlasti (čitaj Aleksandrom Vučićem).
Kako bi tek onda prošle i prolaze inicijative koje nemaju takvu potporu, ili preciznije: koje nisu dogovorene u razgovorima i pregovorima na najvišoj razini? I kako će biti u godini pred nama? Nisam baš pretjerano uvjerena da će biti puno drugačije. Ako ni zbog čega drugog, ono zbor izbora koji nas čekaju.
Pa sretna nam bila 2020.
Z. V.
