U sonćanskom ataru postoji nekoliko živih salaša, koji su do danas zadržali autentičnost udahnutu prigodom gradnje. Jedan od njih je i salaš izgrađen sedamdesetih godina prošloga stoljeća, na sredokraći između jugozapadnog ruba sela i moćnog Dunava. Njegov vlasnik i graditelj, Stipan Rakin – Kenca, iako pobolijeva, skupa sa suprugom Katom, rođenom Silađev, živi tamo i danas. Zimi u toplini, ljeti u debeloj hladovini zidova od zemljanog naboja i trščanog krova, a kako kaže, provest će tamo i svoje posljednje dane.

Sirotinja ga otjerala u salašare

Kata i Stipan, oboje iz ne baš imućnih obitelji, zagledali su se jedno u drugo. Kako stari kažu i uzeli su se, a ni kod njegovih ni kod njenih nije bilo mjesta za novu, mladu obitelj. Nisu imali ni sredstava za kupovinu kuće ili bilo kakvog placa u selu.

»Nisam puno razmišljao. Otac mi je dao polić zemlje nadomak Kudjeljare, tik uz poljski zemljani put koji vodi u atar prema Dunavu. U dogovoru s Katom riješio sam na tom poliću izgraditi salaš. Materijala za gradnju imao sam pri ruci dovoljno. Zidove smo nabijali od zemlje, na mobu. Drvenu konstrukciju za stropove i krov osigurao sam u obližnjoj šumi, a punac i ja smo tijekom zimskih mjeseci nakosili i dovoljno trske za krov, koje je u okolici, u kanalima i plavnim dijelovima zemljišta, bilo u izobilju. Nekako smo se snašli i za sve što je trebalo poplaćati, pa smo narednu zimu dočekali u toplini svojega doma. Tu smo izrodili i othranili djecu, od tud smo ih otpravili u život. I najviše nas veseli što su postali dobri i vrijedni mladi ljudi i što se danas kroz život probijaju vlastitim znanjem i vrijednim rukama. Kata i ja smo ostali na salašu, iako danas u vlasništvu imamo i kuću u selu. Doduše, Kata tamo provodi dosta vremena, međutim i njoj selo zna dosaditi, pa i ona dođe na salaš. Kaže, ovdje odmori dušu«, priča Stipan.

Traženi krovopokrivač

Kata i Stipan su bili uposlenici kudjeljare. Tada se od dvije plaće moglo vrlo solidno živjeti, međutim, Stipan je imao i novi izazov. Od punca je naučio starinski zanat krovopokrivača, koji se nikada nije učio niti u jednoj školi.

»Nikada nisam bježao ni od kakvog posla, s radošću sam, pomažući puncu, ulazio u tajne ovoga posla. Dobro sam svladao sve faze, od odabira i košenja trske, preko klasiranja, pa sve do završnih krovopokrivačkih radova. On mi je, kad ga ruke više nisu slušale, ustupio i svoj komplet alatki potrebnih za krovopokrivački posao, pa me zatvaranje kudjeljare baš i nije pogodilo. Poziva za izradu trščanih krovova, najviše na vikendicama, imao sam dovoljno. Najveći posao u kojem sam sudjelovao bila je revitalizacija jedne cijele ulice koja je bila pod zaštitom, a tvorile su je kuće s tršćanim krovovima. Mislim da je riječ o dijelu Ulice Kraljevića Marka. Dobro se i zarađivalo, a tom poslu sam obučio i svu trojicu sinova. Osim trske, volio sam raditi i s drvetom. Tako sam sve pomoćne objekte na salašu izgradio sam. I svi su bili izrađeni od drveta, kojega je u blizini salaša bilo u izobilju, kao i trske za pokrivanje. Na salašu smo uzgajali svinje, ovce, goveda i perad, što bi danas rekli, ekološki. Preko dana smo ih tjerali na pašu, podnoć bi se okupili na salašu na zvuk kukuruznog zrna u velikoj šerpi. Zatvorili bismo ih u njihove nastambe, bacili pred njih samo kukuruza, bez ikakve umjetne hrane. Kata bi pomuzla krave i ovce, veći dio mlijeka je ostavljala za izradu sira i kajmaka. Viškove bismo redovito prodavali, nismo ni morali ići na tržnicu, mušterije bi same dolazile po našu robu. Perad je slobodno lutala po okolici, race i guske su uživale u plivanju po obližnjim kanalima. Prodavali smo i puno jaja i puno pilića, guščića i pačića, da ne govorim o svinjama i ovcama svih dobi«, priča Stipan.

Devedesete i poslije

Idila je prekinuta početkom devedesetih. Na cijeli dio atara koji gravitira Dunavu došli su ljudi s oružjem i za Stipana čudnim odorama, većina s dugim i neurednim kosama i bradama.

»Sve mi je to bilo neshvatljivo. Mrko su nas gledali i prijetili nam protjerivanjem, ukoliko sami ne odemo. Kako smo imali kuću u selu, napustili smo salaš, nadali se – na par mjeseci. No, na našu žalost, zlo se proteglo na više godina. Tada smo i Kata i ja uvidjeli koliko smo se kroz sve te godine emotivno vezali za salaš. Jedva smo dočekali da se sve smiri i da se vratimo. Međutim, to više nije bilo ono što smo napustili. Dobar dio salašara, naših susjeda, više se nisu vraćali, salaši su im ostali prazni, napušteni, puno ih se zarušilo. Zbog toga me i veseli kad vidim da se posljednjih godina salašima okreću mlađi ljudi. Eto, valjda će Bog dati da poživim još koju godinu, pa da se družim i s novim susjedima. A iznad svega, volio bih da se makar jedno od unučadi okrene salašu kojega smo izgradili moja Kata i ja«, završava priču Stipan.

Ivan Andrašić