Obrazovanje na hrvatskom jeziku u Srbiji (Vojvodini) ulazi ove godine u fazu punoljetstva. Kroz tjednik Hrvatska riječ pratili smo sve njegove »faze razvoja« pišući o svim izazovima i problemima, teškoćama i uspjesima na tom mukutrpnom putu. Pisali smo o problemima s kojima se suočavaju nastavnici, pisali smo o političkim preprekama za razvoj nastave, problemima s udžbenicima, kadrovima, financijskim poteškoćama, roditelje smo pitali zašto upisuju ali i zašto ne upisuju svoju djecu u odjele na hrvatskom jeziku... Pisali smo i o sedamnaest generacija koje su završili svoje školovanje na hrvatskom jeziku i uputili se dalje na studij, bilo u Hrvatskoj bilo u Srbiji ili negdje drugdje. Nastavili su svoje školovanje tamo gdje su željeli bez ikakvih problema. Hoću reći: bez dodatnih problema, osim onih uobičajenih.

Ako će jednom netko željeti napraviti povijest obrazovanja na hrvatskom jeziku, svakako će stoga Hrvatska riječ, ali i podlisci Kužiš i Hrcko biti nezaobilazni i najiscrpniji izvor. A pišemo i dalje jer, premda ima značajnih pomaka – riješeni su udžbenici za osnovnu školu, osnovan je Lektorat na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, pokrenuti odjeli izvan Subotice s nastavom na hrvatskom jeziku – glavni problem, a to je obuhvat djece nastavom na materinjem, hrvatskom jeziku i pismu i dalje ostaje.

U Strategiji za obrazovanje na hrvatskom jeziku od 2017. do 2021. kao jedan od pet ključnih problema se navodi mali broj djece obuhvaćene odgojem i obrazovanjem na hrvatskome jeziku, a kao jedan od strateških ciljeva povećanje obuhvata. Zadaci su koje je HNV postavio: povećati broj odgojnih skupina, otvaranje novih odjela u osnovnim školama, otvaranje novih obrazovnih profila i novih skupina koje pohađaju izborni predmet hravtski jezik s elementima nacionalne kulture. Također se radi i na uspostavi i obogaćenju sustava poticaja kroz organiziranje studijskih putovanja, nagrađivanje najuspješnijih đaka, uspostavljanje sustava poticaja i financijskih olakšica... Strategija je osmišljena i svjedoci smo da se ona i provodi.

Pa ipak ovaj veliki problem, na žalost, ne može se razriješiti samo naporima HNV-a, ili naporima učitelja, nastavnika, ravnatelja... Jer velikim dijelom ne ovisi o naporima hrvatske zajednice već o društvenom i političkom kontekstu u kojemu roditelji donose tako važnu odluku. Ovaj problem će se, vjerujem, razriješiti tek onda kada se o Hrvatima u Srbiji ne bude više u medijima bez ikakvog zazora i uporišta u realnosti govorilo i pisalo kao o neprijateljima... kada se više ne budu objavljivali naslovi i tekstovi preko cijele naslovnice o Hrvatima kao ustašama... ili makar kada javnost i nadležni reagiraju i osude takve naslove i naslovnice koji šire govor mržnje.

I premda nije ugodno, ako ste Hrvat u Srbiji, vidjeti takve naslove, slušati pojedine »analitičare« u jutarnjim i večernjim programima kako s guštom ocrnjuju hrvatski narod u cjelini, ako je za utjehu, veći je to problem za one koji kreiraju, izmišljaju takve naslove i »priče« i za one koji imaju potrebu čitati i slušati takve nazovi »priče«. Jer, ne jednom je rečeno kako mržnja više uništava onoga koji mrzi nego onoga koji se mrzi. Pa se onda vrijedi i zapitati zašto se uporno truje i »zarobljava« vlastiti narod mržnjom.

J. D.