Društvene znanosti se posljednjih nekoliko desetljeća uveliko bave predmetem nacionalnog, kako s idividualnog tako i s kolektivnog aspekta. Ovo je pitanje usko povezano s političkim raspravama koje se suočavaju s različitim pitanjima i dvojbama vezanim za nacionalni identitet. U svakom slučaju, nacionalni identitet je postao relevantno pitanje u objašnjenju različitih društvenih, političkih i kulturalnih procesa ne samo u većinskoj naciji nego i u nacionalnomanjinskim zajednicama koje žive unutar države. I uspješnost rješavanja problema hrvatske nacionalne manjine, koje je jedno od važnijih mjesta kako u rješavanju međudržavnih odnosa Hrvatske i Srbije tako isto i u procesu približavanja Srbije punopravnom članstvu u Europskoj uniji, ne ovise tako samo o političkoj volji srbijanske države nego i o socijalno-psihološkim predispozicijama Hrvata u Srbiji (primarno Hrvata u Vojvodini u kojoj je najveći broj pripadnika hrvatske nacionale manjine).
Stoga je Hrvatsko akademsko društvo uz potporu NIU Hrvatska riječ provelo istraživanje strukturiranosti nacionalnog identiteta, odnosno nacionalne svijesti hrvatske nacionalne manjine što je zacijelo jedna od najznačajnih socijalno-psiholoških predispozicija za uspješnost provedbe prosvjetno-kulturne autonomije Hrvata u Vojvodini i postizanju ciljeva u području participacije pripadnika hrvatske nacionalne manjine u donošenju odluka. Strukturiranost društvenih svjetonazora naime ukazuje ne samo na prisutnost određenih vrijednosnih sustava nego i na predispoziciju usvajanja određenih političkih ideologija koje također imaju veliki značaj u predikciji uspješnosti u očuvanju hrvatskog nacionalnog korpusa. I konačno, struktura i intenzitet izloženosti tiskanim i elektroničkim masovnim medijima na lokalnoj, pokrajinskoj i republičkoj razini može u značajnoj mjeri djelovati na razvoj, ali imati i inhibitorni učinak na očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Istraživanjem međusobne povezanosti različitih dimenzija nacionalnog identiteta, društvenog svjetonazora i izloženosti masovnim medijima nastojali smo stoga utvrditi formiraju li ove relacije onaj sociološki i/ili socijalno-psihološki prostor koji olakšava ili otežava očuvanje hrvatskog identiteta i ostvarivanja nacionalno-manjinskih prava. Konkretno, u ovom smo radu istraživali određene aspekte nacionalnog identiteta Hrvata u Srbiji koji žive na teritoriju Autonomne Pokrajine Vojvodine.
Nacionalni identitet
Istraživanju nacionalnog identiteta Hrvata u Vojvodini pristupili smo i na mikro-socijalnopsihološkoj razini. Ova se razina analize nacionalnog identiteta fokusira na organizaciju pripadanja koja se sastoji od određenja kojoj nacionalnoj skupini pojedinac pripada, zatim što on/ona misli o toj nacionalnoj skupini i na koncu što on/ona osjeća u svezi te nacionalne grupe. Ovi su naime procesi preduvjet za formiranje kolektivnog nacionalnog identiteta koji ukazuje na zajedničku svijest i priznavanje da članovi kolektiviteta dijele određeni isti socijalni identitet. Individualna nacionalna identitfikacija je dakle izuzetno bitna za postojanje kolektivne nacionalne identifikacije.
Pripadnost hrvatskom narodu istražili smo na temelju deklarirane nacionalne pripadnosti i stavovskim konstruktom kojim se mjeri strukturiranost nacionalne identifikacije. Osjećaj vezan za nacionalnu skupinu smo mjerili na temelju stavovskog konstrukta nazvanog etnocentrizam. Mišljenje pojedinca o svojoj nacionalnoj skupini mjerili smo na temelju stavovskog konstrukta koji ukazuje na davanje potpore hrvatskim nacionalno-manjinskim pravima i stavovskog konstrukta koji ukazuje na političko povjerenje u hrvatske institucije i organizacije.
Ovakvo strukturiranoj mikro socijalno-psihološkoj razini izučavanja hrvatskog nacionalnog identititeta, pridodali smo i jednu vrstu nacionalnog ponašanja izraženog u obliku gledanja, slušanja i čitanja pojedinih informativnih televizijskih, radijskih i novinskih medija s hrvatskim sadržajem (hrvatski masmedijski prostor). Tek na temelju uvida u strukturiranost nacionalnog identiteta na mikro socijalno-psihološkoj razini, možemo utvrditi njegovu strukturiranost na makro razini, a koja u biti karakterizira hrvatski nacionalni kolektivitet u Vojvodini. Ovakva nacionalna svijest, koja dovodi do kolektivnih kognitivnih, emocionalnih i posljedica u određenom ponašanju (u našem slučaju »praćenje« hrvatskih masmedija), stvara osnovu za sustav zajedničkih nacionalno-identifikacijskih vjerovanja koji omogućavaju kako razvitak hrvatskog nacionalnog identiteta i kulture tako i stvaranje uvida u mogućnosti definiranja određenih političkih programa pregovora.
Ne ulazeći ovom prilikom u daljnja teorijsko-konceptualna razmatranja socijalnog i nacionalnog identiteta kao konstrukta te u psihološko-političku problematiku nacionalnog deklariranja bunjevačkih Hrvata u Vojvodini, u ovom ćemo tekstu, u nekoliko nastavaka, navesti osnovne ciljeve istraživanja, metodu, rezultate i određene političke implikacije dobivenih nalaza na prigodnom uzorku punoljetne populacije građana Vojvodine koji su se nacionalno izjasnili kao Hrvati.
Ciljevi i metode istraživanja
Osnovni ciljevi koje smo postavili u ovom istraživanju bili su: utvrditi latentne strukture stavovskih konstrukata nacionalne identifikacije i konstrukta etnocentrizma kao i utvrditi intenzitet njihove međusobne povezanosti. Nadalje, utvrditi latentne strukture: davanja potpore hrvatskim nacionalnomanjinskim pravima, političkog povjerenja u hrvatske institucije i hrvatskog masmedijskog prostora. U sljedećem koraku cilj je bio utvrditi »jesu li i u kojoj mjeri nacionalna identifikacija i etnocentrizam značajni prediktori davanja potpore hrvatskim nacionalnomanjinskim pravima unutar muškog i ženskog subuzorka«, izražavanja političkog povjerenja u hrvatske institucije unutar muškog i ženskog subuzorka i latentnih dimenzija hrvatskog masmedijskog prostora. Posljednji cilj u ovom dijelu istraživanja bio je utvrditi postoji li na višoj latentoj razini unutarnje koherentni hrvatski kolektivni nacionalni identitet koji u sebi sadrži identifikacijsku, kulturalnu, političku i masmedijsku dimenziju.
Istraživanje je izvršeno na prigodnom uzorku punoljetnih ispitanika hrvatske nacionalnosti u Vojvodini u Beregu, Novom Sadu, Petrovaradinu, Somboru, Sonti, Subotici, Surčinu i Šidu (N=189). Bilo je 48% muških ispitanika, a srednja vrijednost dobi ispitanika bila je 45 godina. Ispitanici su samostalno ispunjavali upitnik pošto bi im ih anketari uručili sa zamolbom da sudjeluju u ovom istraživanju.
Za potrebe ovog istraživanja korišteni su različiti mjerni instrumenti – skale. Nacionalni identitet je mjeren skalom od osam tvrdnji koju su konstruirali Phinney i Ong (2007). Etnocentrizam je mjeren skraćenom skalom od 12 tvrdnji koju je konstruirao Bizumić (2018). Davanje potpore hrvatskim nacionalnomanjinskim pravima mjereno je skalom od 12 tvrdnji koju je konstruirao Šram (2015). Ova se skala sastojala od dvije dimenzije: a) davanje potpore hrvatskom obrazovnom sustavu i b) davanje potpore političkoj participaciji. Povjerenje u hrvatske institucije i organizacije mjereno je skalom koju smo konstruirali za potrebe ovog istraživanja. I na koncu, hrvatski masmedijski prostor je mjeren skalom konstruiranom za potrebe ovog istraživanja. Skala se sastojala od 15 čestica (različitih medija). Od ispitanika je traženo da izraze učestalost praćenja svakog pojedinog medija od 1 = nikada do 5 = često.
Pišu: dr. sc. Jasminka Dulić i dr. sc. Zlatko Šram
(Nastavit će se)
