Uz središnju proslavu žetvene svečanosti bunjevačkih Hrvata Dužijanca, drugi po važnosti i posjećenosti događaj u okviru ove manifestacije jest Takmičenje risara koje se od 2016. godine održava u Đurđinu. Iza organizacije (UBH Dužijanca) i autentičnog prikaza mukotrpnog ratarskog posla stoji višedesetljetni trud ljudi čija je posvećenost očuvanju baštine postala gotovo kao životni poziv. Među Đurđinčanima koji su uključeni u brojne aktivnosti ovog sela, pa tako i u realizaciju spomenutog događaja je i Krista Očanović, svima poznata kao snaš Krista, koja, uz to, mnogo toga što je naučila u svojoj obitelji nastoji prenijeti na mlađe generacije.
»Majstorica« za tradicionalna ila
Krista Očanović rođena je 1948. godine u Đurđinu, kao najmlađa od šestero djece (četiri sestre i dva brata). Živjeli su na salašu, a 1952. preselili se u kuću u selu. Braća i sestre uglavnom su bili zaduženi za poslove vani i za pomoć ocu, dok je ona bila uz mamu kojoj je pomagala oko svih kućanskih poslova, od kojih su joj najdraži bili oni oko priprave jela.
»Uz mamu sam sve radila – kuvala, grijala vodu, čukanjice lupala, ložila parasničku peć u kojoj smo pekli kruv, lepanju, krumpir u kori, krumpiraču, pogačice s krumpirom... Sve sam to, kao najmlađe dite, radila s mamom i to mi je ostalo od mali nogu, a posebno sam volila kuvat. Posli sam i najstarijoj sestri, koja se rano udala, išla kojišta pomagat, jer ni ona, kao ni ostale sestre nisu toliko bile uz mamu u tim poslovima, jer i to nije baš ni zanimalo ko mene. One i braća su radili poslove napolju, jedne godine su uz tatu svi vrli na mašini«, prisjeća se snaš Krista.
Od starih tradicionalnih jela, kao djevojku mama ju je naučila peći i fanke, koje je nastavila praviti kako za svoju obitelj, tako i za razne prilike i događaje u ovdašnjoj hrvatskoj zajednici.
»Fanke me je naučila peć 1967., prije neg što sam se udala i od to dobo ih i dalje pravim, a i dosta mladi sam tome naučila. Pravila sam i za Deb’o četvrtak u DSHV-u, u HKC-u Bunjevačko kolo, za Veliko prelo, kod nas u crkvi za prelo i razne proslave, onda kad je Dužijanca, za disnotor (ako nisam pravila fanke, topila sam mast)... To volim a za čas napravim i druge kolače po starom receptu, nekad i po narudžbi – pogače, lakumiće, fanke (u zimno dobo ih znam napravili po 1000-1500 komada), kiflice sa salom, krempitu (s tistom koje napravim sa salom)... Pečem i kruv za razne prilike – Dužijancu, za crkvu...«
Što se tiče prenošenja znanja i ljubavi prema kuhanju i pravljenju tradicionalnih jela, snaš Krista kaže kako joj je unuka završila srednju školu za kuhara i rado joj pomogne kad je posjeti, no vrijeme će pokazati hoće li nastaviti stopama svoje majke.
Angažmani u Dužijanci
Snaš Krista je godinama sudionica povorke u okviru središnje proslave Dužijance u Subotici, išla je na njenu proslavu i u Baju, Mostar, Novi Sad i Zagreb, a ovom se prigodom podsjetila i na sudjelovanje njenog pokojnog supruga Ante Očanovića u ovoj manifestaciji:
»Moj čovik je ‘68., kad je počela u varoši Dužijanca, s traktorom išo iz Đurđina i na njegovoj prikolici, koja je bila u povorki, sijalo se žito, a druge godine su dvi žene na prikolici, kao prikaz, kupile čukanjice«.
U Dužijancu se posebno aktivno uključila od 2016. godine od kada se u Đurđinu održava Takmičenje risara.
»Uvik sam to volila, privlačilo me je i ništa mi nije teško radit, a i danas sam aktivna u svemu. Za Takmičenje risara znala sam kadgod isić po 20-30 kila slanine. I spremala sam tamo, nosila ručak gostima, a i danas to radim. Drago mi je što je ono ostalo kod nas i kazala sam, dok možem, uvik ću pomoć. Vrimenom su se u okviru Dužijance u Đurđinu počele održavati i radionice pravljenja tarane, di sam isto uključena. I taranu me je naučila pravit mama koja ju je išla pravit po salašima i kućama. Tu je uz mene i Etuška Gabrić koja je isto aktivna. Pomognem oko pravljenja tarane svima kojima triba. Isto tako, prija jedno četri godine, predstavili smo kroz radionice Dužijancu učenicima OŠ Vladimir Nazor, kada smo im prikazali rad sa slamom, pravili smo kiselnu, a pripremili smo i ručak kao za Takmičenje risara.«
U Đurđinu zna biti izuzetno živo, posebice kada su u pitanju događanja vezana za spomenutu žetvenu svečanost, a snaš Krista u tom smislu ističe važnost prenošenja znanja i umijeća na mlađe naraštaje:
»Đurđin nije veliko selo ali drago mi je što se kod nas tako štogod radi i što je zajednica aktivna. Ono što stalno ističem jeste da sve to triba prinet na mlade da bi imo ko sve to nastavit radit jer nećemo mi moć još dugo. Tako su ove godine za Takmičenje risara uz nas koje to radimo godinama, išle i cure pa smo im objasnili kako sve to triba. Objasnila sam joj kako ništa ne triba vadit iz košara, samo ga triba spuštit kod gostivi. Jedino što triba jeste da navadi kiselnu u dva tanjira i ne triba otić otaleg dok gosti ne ustanu. Lipo me poslušala, ja sam sikla somun a ona ga dodavala kome je tribalo. Mora se znat red i redosled«.
Kada je u pitanju bunjevačka nošnja, snaš Krista za Dužijancu bude u sefiru:
»Jedan je moj, a jedan je od moje najstarije sestre koja se od mladosti pa do kraja života nosila bunjevački, dok ja recimo nisam, ni ko mlada a ni posli«.
Krista Očanović, osim za kuhanje i pravljenje kolača, ima talenta i za pisanje pjesama.
»Za razne seoske prilike pišem pisme na temu salaša, Dužijance i druge prigode, koje tada i pročitam. S tim sam počela prija koju godinu kad je kod nas počo s radom gerontološki klub pa pišem i za manifestaciju Sunčana jesen života. Uvik kad mi štogod padne na pamet stavim na papir i dosad sam napisala oko 40 pisama.«
Kao iskusne i talentirane kuharice, snaš Kristin recept za fanke nalazi se u Kuharu tradicijskih jela Hrvata u Vojvodini tiskanom u izdanju NIU Hrvatska riječ, a za istoimenu televizijsku emisiju koju ćete uskoro moći pogledati putem YouTube kanala, pripremila je krumpiraču i prisnac.
I. Petrekanić Sič