Čopor kurjakova došo već na kraj šume, a danima ništa da dođe pod zub. Jedan mlad će:
– Da tismemo u selo u kaki ovčinjak.
– E, moj sinko, – jedan mator će – u selu su ljudi, imadu niku gvozdenu batinu, pa kad iz nje pljunu vatru, a naša koža kome ko sito kome ko rašeto. Bolje tu ulovit hrčka neg u selu tražit ovcu. To je stari kurjački zakon.
On to kazo, a iz strnjike đipi ništa što nije hrčak, al nije ni ovca. Kad kurje pogledali, a razorom praši mator zekonja.
– Za njim, makar na tom nema slanine ni za lik.
I već će ga opkolit, al zekonja zaševelja vamo pa tamo i jedared samo potrčo kroz noge baš onom matorom. I samo mu pokaže:
– Evo tebi očin, ne zečija koža!
Oni će opet za njim, al on uvatio stazu pa će upravo u selo. Što će pobić, pak, nek pobigne, al kad su bolje pogledali, a iza zeke vijara lisicin rep. Ne rep, repanda. Kad bi ga imali, ni zečiji barjak ne bi bio lipči.
Kurjakovi zinili, a onaj matori poviče:
– Tako ti Boga i svi njegovi svetaca, stani! Nećemo ti ništa, samo da nam kažeš štogod.
– Tvrda vira?
– Najtvrđa, i to kurjačija.
Zekonja onda zasto, sio na dvi stražnje noge, a pridnjima raščešljava repandu, pa još vrvom i njušku tare.
– Tako ti Boga i svi njegovi, svetaca, zekonjo, jel to sad baš tvoj rep?
– A da čiji bi bio kad iz mene raste?
– Pa otkale tebi taki rep?
A zeko njemu:
– Moj ujo kurjo, matoriji si neg ja, a zalud si naslago tolike godine kad ni to ne znaš.
– Zašto bi te pito da znam?
– E, onda znaj: taki ko što si ti meni su već toliko puti probali stat na onaj moj zečiji repić da mi je od bižanja izrasla ova lisicina repanda. A da nije, moj ujo kurjo, ne bi ja ni tebi živom protrčo kroz noge.
Pričala Estera Sekulić, kućna pomoćnica, r. 1899. g.
u Subotici
Jabuka s dukatima, 1986.
Didine pripovitke (iz knjiga Balinta Vujkova)
Zec s lisicinim repom
Najave