Koliko je vjerski život odvojen od društvenog, jesu li to dvije potpuno različite kategorije? Slušamo mnogo kako vjera nije nešto što se živi samo u svoja četiri zida ili pak samo u prostoru župe, već ona treba biti vidljiva u svim sferama života. To je nekada teško uskladiti, ali se ipak treba oko toga potruditi.
Božje i carevo
Evanđelist Matej piše kako su farizeji željeli Isusa uhvatiti u riječi, jer su morali naći neki razlog da bi ga se riješili (usp. Mt 22,15-21). Zato mu postavljaju pitanje za koje misle da će ga svaki odgovor dovesti u nepovoljan položaj. »Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« (Mt 22,17). Ukoliko bi rekao da jeste, mogao bi na sebe navući gnjev naroda, koji trpi od rimskog osvajača. S druge strane, ako bi rekao da nije, tada bi mogao biti optužen od rimskih vlasti da buni narod protiv cara. Dakle, mislili su farizeji, Isus sigurno mora upasti u ovu zamku. Nije to bio jedini puta da ga pokušavaju uhvatiti u riječi. Evanđelja nam bilježe više takvih slučajeva, a sigurno se događalo i češće od onoga što je zapisao. No, može li čovjek prevariti Boga, stvorenje svoga Stvoritelja? Naravno da ne može.
Isus poznaje nakane srdaca onih koji mu se obraćaju. On zna njihove zle namjere, iako mu se oni ulaguju lijepim riječima. Ipak, pristaje odgovoriti na njihovo pitanje, iako to ne čini izravno, već traži da mu pokažu jedan novčić te započinje protupitanjem: »Čija je ovo slika i natpis?«. A kada mu oni odgovore da je carev, Isus izgovara čuvenu rečenicu: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje« (usp. Mt 22,20-21).
Tako propada farizejska zamka za Isusa, a on ovom kratkom rečenicom poučava do danas kako vjernik treba živjeti svoju vjeru u društvu. Iako se u prvi mah čini da je društveno i vjersko potpuno odvojeno, kao što je Bog odvojen od cara u Isusovoj izjavi, ipak ta odvojenost nije takva kakvom je čovjek vidi. Čovjek nije samo pripadnik jednog društva, građanin, niti je samo vjernik, pripadnik Božjeg naroda. On jedan je i jedno i drugo. Stoga se kroz njegov odnos prema Bogu preobražava i njegov odnos prema ljudima. Stvorenje Božje živi s drugim Božjim stvorenjima u uređenom društvu. Prema tome ima obvezu izgrađivati to društvo i činiti ga uređenim i humanim, svatko prema svome statusu i položaju, u sredini u kojoj se nalazi. Netko ima veće utjecaje i moći, jer ga je društvo postavilo na veće pozicije. Tu su mu i veće odgovornosti za društvo i pred Bogom, jer u okvirima svojih sposobnosti i mogućnosti moramo dati najbolje od sebe. To je svjedočanstvo vjere, pokazatelj naše povezanosti s Bogom. Zato se nemojmo uspoređivati s drugima, kako daju ili ne daju svoje svjedočanstvo, te rade ili ne rade za dobrobit drugog čovjeka i humanijeg društva. Bog očekuje od nas naše svjedočanstvo, bez obzira što čine oni oko nas.
Djelotvorna vjera
Pavao se u poslanici Solunjanima spominje njihove »djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim« (1Sol 1,3). Djelotvorna vjera, zauzeta ljubav i postojana nada u Kristu proizlaze upravo iz snažne povezanosti s Bogom koju vjernik nastoji ostvariti molitvom i sakramentima, a to onda postaje vidljivo u društvu. Djela vjere i ljubavi su svjedočanstvo koje kršćanin donosi u svijet, koje ga razlikuje od nevjernika. Tako Božje i carevo, iz Isusove pouke, iako odvojeni, postaju jedno u onome koji donosi plodove svoga kršćanskog života.