Gore u planini pod velikim grmom sreli se peto i bravac.
– Šta ti tu tražiš? – peto pita.
– Domaćin mi izgoro. Jedva sam pobego iz kuće.
– Misliš: iz kočina.
– Što sam ja kriv što je to moja kuća.
Bravac se već naljutio, al peto neće svađu.
– Ta i ja sam na belom lebu i ja sam pobego al ne od vatre nego ispod noža. Moj domaćin čeka goste pa malo alasio, malo bi mog mesa – a ja na vreme preko plota!
Nema svađe kad su se u nesreći našli, nego bravac kaže:
– Da reknemo izbegli smo, jesmo, al kako ćemo živet bez kočobanje i kuruza u njoj?!
– Idem ja tako u planini, idem i baš i ja izmišIjavam. Sam ne znam kako bi, al kad smo dvoje mi bi mogli asnit se. Znaš kako?
– Ako si mudriji, ti kaži.
– Da se mi držimo kočobanje – svačija da bude naša.
Lepo kaže, samo bravac ništa ne razume.
– Divani ti otvoreno. – kaže pobratimu.
– Tu ispod brega imao jedan kuću u lagumu. Napustio je. Da mi tamo otvorimo dućan.
– Divani već otvoreno – bravac se opet počo ljutit.
– O’š dat mi da sve kažem? – ne da se ni peto.
– Kaži već.
– Onda slušaj: ja lako letim – stvoriću se na svakoj kočobanji. Ja ću kuruz krunit, ti ćeš kupit pa ćemo u dućanu prodavat.
Kad je kuruz na meti, bravac se lako slaže. Rečeno – urađeno.
Vodi peto kroz guduru, vodi peto kroz vodojažu i evo su na mestu. Peto skoči gore, kljuca zrno po zrno, baca dole, a bravac kupi. Ide poso kako i ne bi kad se radi udvoje, al peto jedared vidi da bravac sve jede. Neka jede – misli peto – i ja usput gutam po koje zrno, nek se čovek prvo nasiti, lakše će radit kad ne bude gladan.
Al jedared vidi peto i ovo: bravac oslonio dve dorepne šunke na zemlju pa stenje.
– Koja je nevolja?! – peto će.
– Ne može više da stane – pun sam. – bravac jedva stenje.
– Ti onda ne možeš više ni radit!
– Ni sa ovog mesta maknit.
– Kako ćemo onda prodavat?!
– A što me pitaš kad sam vidiš da sam zato seo što i ja baš o tim razmišljavam!
Pričao Đura Bonus, Stari Slankamen, Zagrad, r. 1886.
Do neba drvo, 1963. g.
Didine pripovitke (iz knjiga Balinta Vujkova)
Trgovci – peto i bravac
Najave