Javnosti mnogo poznatiji po političkom djelovanju – istina danas marginal(izira)ne ideologije kod nas – bivši radnik subotičke Hemijske industrije Zorka Miklós Olajos Nagy, skupa s još nekolicinom svojih istomišljenika, jedan je od najglasnijih i ustrajnih zagovornika da na mjestu ispred ugaslog poduzeća bude postavljena spomen-ploča u znak sjećanja i poštovanja prema nekadašnjem industrijskom gigantu koji je umjetnim gnojivom opskrbljivao polja diljem bivše Jugoslavije. Kao razlog za to on navodi dugogodišnju povijest Zorke i činjenicu da je u njoj »drugi dom« tijekom nešto više od stoljeća poslovanja (osnovana 1904., zatvorena 2006.) pronašlo oko 22.000 radnika. Stoga su, kao što je sve manje poznato, još u studenome 2024. lokalnoj Komisiji za spomenike podnijeli zahtjev da na mjestu nekadašnjeg glavnog ulaza u tvornicu bude – o njihovom trošku – postavljena spomen-ploča koja bi Subotičane podsjećala što je nekoć tamo bilo, ali odgovor iz Gradske kuće ne stiže, pa ne stiže.
Na mjestu nekadašnje Zorke danas se, koristimo li malo fleksibilniji rječnik, nalazi samonikli park prirode u kom iz betonskih ostataka nekadašnjeg tvorničkog kruga već odavno ljeti niče i buja sve više vrsta korova i ostalog bilja, valjda kao osveta flore (moguće i faune) prostoru gdje je nekoć takvo što bilo nezamislivo. A vratimo li se koje desetljeće unazad vidjet ćemo slike tvornice u punom pogonu, čiji su dimnjaci uredno zagađivali sjeverni dio Subotice, ali i slike Mjesne zajednice pune života, kuglane, disko kluba i bazena u okviru tvornice na koji su odlazili brojni naši sugrađani. Da, bila su to vremena gospodarskog uspjeha, socijalne sigurnosti i ljudske stabilnosti koje je izbrisano zakonskim potezom zvanim privatizacija.
Budući da je Zorka bila jedan od brojnih subotičkih privrednih giganata, čudno je da na sličnu ideju nisu došli bar neki od bivših radnika 29. novembra, Fidelinke, Aurometala, Dinamotransa, pa čak i Severa ili Solida. Poduzeća su to u kojima su »drugi dom« također pronašli na desetke tisuća Subotičana, »dom« koji je garantirao planove za budućnost. Bar je tako jedno pristojno vrijeme djelovalo.
Posljednja u nizu ugaslih vremešnih tvornica – koja bi, da je preživjela, sljedeće godine obilježila vijek postojanja – bila je, kako smo u prošlom broju pisali, Tvornica čarapa 8. mart. Njezinim radnicima, opterećenim mnogo konkretnijim problemima kao što je pronalazak novoga radnoga mjesta i brigom za vlastitu i budućnost najužeg kruga obitelji, postavljanje nekakve spomen-ploče ispred ulaza u tvornicu u kojoj su proveli radni vijek sada je zacijelo – što bi rekao jedan bivši predsjednik i premijer jedne bivše države – »deveta rupa na svirali«. Imaju ti ljudi i inače dosta svojih problema da bi se opterećivali takvim stvarima.
Nije da je Grad u dugogodišnjoj povijesti propasti subotičke industrije mogao učiniti nešto značajnije da zaštiti poduzeća i njihove radnike. Jednostavno, hijerarhija odlučivanja u mnogim mu je stvarima u startu vezala ruke. Sindikati su, pak, druga priča. Ali, tko je – čak i u ono zlatno doba – sindikate ovdje ikada doživljavao kao ozbiljnog faktora u obavljanju svoje primarne misije, a to je, naravno, zaštita prava i interesa radnika? Otkako postoje, bar ovdje, uvijek su bili doživljavani kao nužno zlo, kao nešto što je zakonski nametnuto a u biti nepotrebno i kao produžena ruka poslodavca, kompromitirana i koruptivna. I upravo u tom smislu njihova uloga, skupa s lokalnom samoupravom, u spašavanju sudbine Tvornice vagona Bratstvo ostat će upamćena kao svijetla točka na zamrljanoj povijesti sindikata na ovim prostorima.
Dovedemo li, pak, u vezu inicijativu bivših radnika Zorke kao zbirni primjer propasti subotičke industrije s nemoći Grada u cijelom tom procesu neka povezna točka kao rješenje ipak postoji. Prije nepunih deset godina, u znak zahvalnosti na vrhunskim sportskim dostignućima, na početku Radijalca Grad je podigao Olimpijsku česmu. Grad je, također – i to na privatnu inicijativu građanina Lajosa Csákánya – prije nepunih devet godina sazvao izvanrednu skupštinsku sjednicu na kojoj je odobreno podizanje spomenika ispred Bossa nekadašnjem ugarskom kralju Mátyásu Korvinu za nepoznate zasluge za ovaj grad, a svjedoci smo i individualnog oplemenjivanja zapuštenih prostora što ga već neko vrijeme provodi Natalija Boka, zaključno s posljednjim: pasažom s likovima Marije Terezije i Titusa Mačkovića sa zadnje strane nekadašnje robne kuće Centar.
Sada još samo nekome u lokalnoj samoupravi da padne na pamet da – poput navedenih primjera – ne bi bilo loše odužiti se povijesti pale subotičke industrije. Tema rasprave mogla bi biti treba li postaviti zbirni spomenik na jednom mjestu u centru grada ili pak zasebno, ispred nekadašnjih ulaza, na sve četiri gradske strane. I u jednom i u drugom slučaju osjećaj bi bio isti: ponos. I patos.
Z. R.
Drugo lice Subotice
Ponos i patos
Najave