Drugo lice Subotice

Virestaš brez domaćina

Dida su mi pripovidali – a ima tog ko potvrda zadosta i u pripovitkama Balinta Vujkova – da je gazda kadgod bilo svakaki, al najviše nikaki. Pa opet, kaki god da su bili, opet su se držali nikog reda; ako ne od strava od ljudi, a ono od Boga. Nisu, da kažemo, otirali bireša sa salaša, a da mu to prija nisu najavili. Čak je i mladi Tone Sitar – o kom piše Ivan Cankar – starom i nemoćnom slugi Jerneju posli četrdeset godina službovanja ponudio milostinju kad ga je otiro s imanja.
Upravo, valjda zbog toga – ajmo sad pisat ko i oni što imaju škula – u novije je vrijeme s trulog Zapada stigao običaj koji u svojoj biti ima za cilj razdvajanje ljudskog od neljudskog: otkazni rok unaprijed se najavi i vremenski oroči, i to bez obzira na to o kojoj je strani riječ ili pak o čemu se radi (poslodavac – radnik, stanodavac – podstanar, primjerice). Upravo ta najava služi tomu da se izbjegne šok i da se dâ dovoljno vremena za snalaženje.
Menadžment subotičke Tvornice čarapa 8. mart, a poglavito njen direktor Darko Bjelić, očito nisu imali didu koji bi im o tome pripovido, niti su čitali Balinta Vujkova ili pak Ivana Cankara. A ako i jesu – uzalud: ljudskost je zakazala.
Kako su izvijestili malobrojni lokalni, a poglavito državni (s izuzetkom Danasa) mediji, prvog dana ovoga mjeseca 8. mart je otišao u stečaj, a samim tim i prestao s radom. Najgore u cijeloj ovoj jednostavnoj priči prošlo je, naravno, oko 150 zaposlenika, i to iz više razloga, od kojih su dva najbitnija: preko noći su ostali bez posla i koliko-toliko sigurnih prihoda i... to im nitko ranije nije najavio. Zapravo, četiri dana kasnije, na sastanku sa stečajnom upravnicom Emilijom Stefanović i predstavnicom Nacionalne službe za zapošljavanje saznali su detalje koji ih u normalno (radno, dakle) vrijeme ne bi niti zanimali, a tiču se poslovanja tvrtke. Saznali su, recimo, da su dogovanja 8. marta prema novosadskoj kompaniji Sector Security (koja je i pokrenula cijeli postupak) 245 milijuna dinara (blizu dva milijuna sto tisuća eura), od čega – a to radnike najviše zanima – zaposlenima 25 milijuna dinara. Istina, da nešto nije u redu, radnici su mogli naslutiti također preko dva ključna detalja: dva posljednja mjeseca nisu dobili plaću, a u rujnu su prvi puta neslužbeno čuli da više neće biti posla i da se tvornica seli u Novi Kneževac.
Slaba im je utjeha što im nakon prekida radnog odnosa na usluzi stoje sindikat i Nacionalna služba za zapošljavanje jer je realnost mnogo surovija: svaki naredni dan bit će im teži od jučerašnjeg ukoliko se što prije ne snađu, a ni individualne okolnosti mnogima ne idu u prilog: kako je riječ o zaposlenicima od kojih su 90% žene, mnoge od njih na nekoliko godina od mirovine, »drugu šansu« teško će naći. Mnoge od njih, kako vele, opterećene su kreditima, plaće nisu isplaćene, a novih niti na vidiku, pa je i dan odmah dugačak kao godina, a kamoli mjeseci pred njima. 
Dijagnoza je, dakle, ustanovljena: pacijent je bolestan da mu ništa ne može pomoći i zbog toga je kao terapiju najbolje primijeniti eutanaziju putem pečatiranja radnih knjižica i stavljanja katanca na kapiju. Valjda zarad humanosti procijenjeno je da se mjeseci (možda i godine) skrivanja tajni o poslovanju prekriju upravo ovakvom kolektivnom medicinskom mjerom kako bi se iz zaposlenih – koliko još u kolovozu, kada su radili i prekovremeno – izvukli i posljednji atomi korisne energije i kako se od šoka izazvanog otkazima ne bi mogli niti snalaziti niti braniti. Od danas ne radimo – amen! Kako i zašto? – zato!
Privatizacijom svega i svačega u posljednjih tridesetak godina bilo je, baš poput gazda i bireša, u ovom društvu i gradu svega i svačega: zaposlenici Subotičkih novina, kasnije i Radio Subotice unaprijed su znali točan datum smrti poduzeća u kojima su radili; radnici Severa, primjerice, godinama su mrcvareni neizvjesnošću i otpuštani u valovima od po nekoliko desetaka ili stotina; 29. novembar razvlačio je isplate svojim radnicima u nadi da će protokom vremena na njih i zaboraviti ili da će biologija odraditi svoje... Bilo je, dakle, svega. Ali – ajmo sad opet da nas cio svit razumi – da na virestaš ne dođe glava kuće i kaže koju lipu rič o pokojniku nego ostavi dicu da ga sama oplakuju, a još i više svoju sudbinu... E, tog je baš naritko. Al, ako ćemo pravo: i naživio se. Nagodinu bi mu bio stoti rođendan, a iza sebe je ostavio i puno veći i zdraviji.
Z. R.

Najave

20.11. – Teatar u Kolu

H. R. | 20. studenoga 2026.

U okviru programa Teatar u Kolu, HKC Bunjevačko kolo priređuje predstavu Tišina! Snimamo! u produkciji Slavonskog putujućeg Teatra i kazališta Mika Živković iz Hrvatske. Predstava će se odigrati u petak 20. studenoga u velikoj dvorani HKC Bunjevačko kolo s početkom u 20 sati .

20. 11. – Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini

H. R. | 20. studenoga 2026.

Novi program ovogodišnjeg Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini bit će održan večeras (petak, 20. studenoga) u 18.15 sati, u Art kinu Lifka u Subotici, kada će biti prikazan dokumentarni film Vude, ti si pobijedio u režiji Senada Šahmanovića.

21. 11. – Svečana akademija povodom 80. obljetnice osnutka HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta

H. R. | 21. studenoga 2026.

Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Matija Gubec iz Tavankuta priređuje svečanu akademiju povodom 80. obljetnice osnutka. Program  se održava u subotu 21. studenog u tavankutskom Domu kulture s početkom u 18 sati.

22. 11. – Dani Alekse Kokića

H. R. | 22. studenoga 2026.

Župa Uskrsnuća Isusova iz Subotice, u suradnji s Inovativnom mrežom i Udrugom Hrid organizira manfiestaciju Dani Alekse Kokića.

26. 11. – Etno-modna revija u Beregu

H. R. | 25. studenoga 2026.

HKPD Silvije Strahimir Kranjčević organizira Etno modnu reviju u subotu 25. studenoga u 17 sati u Domu kulture u Beregu. Ulaz je slobodan.