Poslije bolnih visokih poraza i nadasve sramotnih predstava protiv Španjolske u Sevilli (1:4), te još gore protiv Engleske u Rijeci (0:7), hrvatska nogometna reprezentacija ozbiljno je srozala svoj nekadašnji golemi ugled momčadi viceprvaka svijeta iz Rusije 2018. Jedanaest pogodaka u mreži Livakovića svrstava vatrene u treći europski razred skupa s najslabije rangiranim momčadima poput primjerice San Marina, Andore ili Gibraltara. Jaki su to i neugodni nogometni šamari, kako igračima i stručnom vodstvu, ali jednako tako i svim vjernim navijačima diljem nogometnom globusa.
Igra bez obrane i napada
U namjeri koliko-toliko »opravdavajućeg« komentiranja ova dva susreta koji su u paketu (odigrani su u samo nekoliko dana razmaka) donijeli i prouzročili neopisivu sramotu u vidu najbolnijeg poraza u povijesti Hrvatske, možemo se osloniti samo na gole činjenice. Istina je da se, kao i u svakom sportu i životu, uvijek može dogoditi loš dan, pa i dva, ali ovako loši, pa još u paru, zbilja su neoprostivi. Jer, na travnjacima Sanchez PizJuana i Rujevici vatreni se nisu pošteno ni oznojili, a kamoli zaprljali majice s nacionalnim oznakama. Odigrali su posve bezidejno ukupno nešto manje od 200 minuta u igri bez obrane (11 primljenih golova) i napada (samo jedan počasni – Beljo). Na užas svih svojih navijača i simpatizera koji su sav taj horor zgranuti gledali ne vjerujući svojim očima. Momčad koja je pod Dalićem igrala sigurni nogomet u kojem se barem najmanje mogao očekivati sigurni remi ili najviše minimalni poraz protiv jakih rivala, pod novim (starim) izbornikom Bilićem zaigrala je neku potpuno nedefiniranu verziju, samo njoj znanog nogometa. Bez postavljene obrane s dva igrača iz Premiershipa (Gvardiol – Manchester City, Vušković – Brighton) i bez organizirane sredine terena u kojoj se nalaze takve veličine poput Modrića (Milan) Kovačića (Manchester City) i Baturine (Como). A napad je posebna priča, jer za dvije stotine minuta nismo vidjeli skoro ništa izuzev lijepog centarforskog pogotka Belje protiv Španjolaca i mrtve šanse koju je upropastio Kovačić u duelu s Englezima. I kako dalje?
Život i liga nacija idu dalje
Ukoliko relativiziramo Ligu nacija, ovo najnovije momčadsko natjecanje pod okriljem UEFA koje je od svog samog starta naišlo na brojne nimalo podržavajuće komentare (zbog preopterećenosti i zgusnutosti ionako prepunog natjecateljskog kalendara), treba se ponosno i odvažno nastaviti dalje. Jer, što je tu je. Borba za treću poziciju koja u startu donosi šansu za ostanak u A rankingu najboljih europskih reprezentacija, iako će se i za to morati još boriti, jer ima lošu gol razliku spram dvije prve momčadi. S druge strane, tu su u bliskoj budućnosti i kvalifikacije za naredni Euro, što je mnogo važnije za sigurniju budućnost hrvatskog reprezentativnog nogometa. Na staroj slavi ne može se dugo živjeti, a čini se kako je vrijeme stvaranja nove na teškim počecima. Porazi i šamari koji su pretrpljeni protiv Španjolske i Engleske mogu biti i odlična odgojna mjera novom naraštaju koju predvode upravo Gvardiol, Vušković, Baturina i ostali juniori koji su stasali za startnu postavu novih vatrenih. U duhu svega toga niti susret protiv Španjolske na Poljudu ne mora značiti nikakvu daljnju katastrofu. Iako bi lijepo bilo da se negativna serija zaustavi...
D. P.